Jesenja Varijanta

Čovjek je u stvari priroda. Sav i zeru. Ništa nije tako slično kao bura u tijelu kad se dogodi i nevrijeme s neba kad zagrmi.

Posmatram kako se dešava u detaljima ljetna nepogoda. Najprjje iz jednog vrelog, vedrog dana sve postade sivo. Tmina se navuče kao zavjesa na nebeski prozor. Odmah iza tog poče strujanje ledenog vazduha s planine, sve jače i jednog trenutka varnica zapara svijetlom cijeli nebeski svod. Eksplozija planete svom silinom groma puče kao da otvori more na nebu iz kojeg poteče silna voda i stušti se po nama, dole. Kapnice pogađaju težinom zrele šljive.

Kiša je pljuštala sve u mahovima, jače i slabije, dok su neprestano grmili nebeski oci i slali ognjenu vatru koju je voda samo rasplamsavala.
Svi zavučeni u svojim staništima, čovjek i miš, pritajeni, mole se. Traje i traje, nebo ne prestaje.
Odjednom, stane kiša i obasja sunce. Vidiš, ipak je ljeto, još uvijek. Hiljadu boja se razli kao kolaž. Počćeše izlaziti ljudi iz kuća da vide šta je pobacano po dvorištima i kolike su štete.

Neka žena vraća rublje na štrik koje je na brzinu pokupila pred kišu. Malo potraja radost.
Iz sunca opet neke suze tiho i polako kao rosa popadaše, a onda sve jače opet uz grmljavinu vratiše se da pokvare avgustu srećan kraj.
Nasta opet strka oko kuća, sklanjanje stvari da ne pokisnu, psovke komšijske na sve gore što šalje vodu nama dole i sve tako. Ženi u komšiluku pritrči komšinica da pomogne unjeti komade namještaja koji su izneseni zbog krečenja, neke fotelje i taburee, kuhinjski sto sa stolicama. One su u negovorenju vec pola godine, ali u nevolji nema toga! Kad se nevrijeme utiša i smiri kiša, one opet nastavljaju da ne govore dok ne zatrebaju jedna drugoj i pomoći će, sigurno, sve ćuteći.

Ta ljetna, dosadna kiša (izvinite na izrazu, serulja) vuče se do večeri, taman da ne možeš nigdje, a u kući nemaš šta raditi. Nije da nije, hiljadu stvari ima da se uradi, nego to je jesenja varijanta života.