Javna Stvar

Šta su sve o njoj sirotoj pričali te ’72., pa do dana današnjeg.

Mi, u to vrijeme djeca, znali smo da je moralo biti nešto strašno jer, kad bi neka od komšinica ušla u našu kuću, mater bi nam pogledom pokazala put “u svoje sobe“. To je uvijek značilo da mi, tri sestre, moramo nestati jer će se pričati nešto što nije za naše uši.

Još u tom dječjem dobu smo ispoljavale kreativnost koja se ogledala u tome da smislimo način da izađemo iz sobe baš tad, dok one razgovaraju, zbog nečeg važnog i neodložnog, kao uzeti peglu, iglu i konac, pa sve do hanzaplasta. Od malih detalja i tiho izgovorenih riječi sklapale bismo mozaik aktuelne priče. Mama, kao i obično, kad se o nekome tako govori, ponavlja: “Ko će znati?! Možda i nije. Narod voli izmisliti. Jadnica!“ Priča je bila strašna i neuobičajena za te godine, a glasila je ovako – “najljepša  cura u gradu rodila je dijete, a potom ga udavila i zakopala”.

Ona je živjela u našem komšiluku, najstarije dijete u porodici. Imala je dva brata, oca i majku. Tad je imala dvadeset i neku godinu. Više su bili gladni nego siti u tom kućerku koji čak ni nije njihov. Sreća, bogatstvo nije uslov za ljepotu.

Svakog ljeta u naš gradić je dolazio cijeli fudbalski tim sa svim rezervama, prva liga iz velikog grada. Svi fubaleri koji su dolazili su bili jako poznati i popularni u svačijoj kući koja je imala televizor. Boravili bi u našem gradu petnaestak dana, trenirali, trčali, radili vježbe po danu, a uveče su se na korzou važirali I osvajali lokalne cure. I tako svakog ljeta.

Najljepši među njima, kapiten, zvijezda cijelog tima, a i čitave lige u tadašnjoj državi, kažu baš on I nikako neko drugi je otac tog nesrećnog djeteta. Svi su ga vidjeli s pomenutom curom, ne jednom, nego više puta tog ljeta, na mjestima gdje dvoje po dvoje nestaju u mraku Busije i gdje sva čula šalju istu poruku “zbogom pameti“. Nigdje na svijetu mrak nije bio tako mračan, niti je hladnoća tako grijala kao na ulazu u srce šumskog raja u blizini našeg grada. Najprije se o tom slučaju pričalo tiho s rukom preko usana, a onda se priča širila kao poplava i stigla od grada do svih sela i zaselaka. Tako je priča postala javna stvar.

Curu više niko nije vidio osim najrođenijih, ubrzo se udala za nekog čovjeka, nepoznatog nama, otišla u Srbiju, rodila djecu i živjela srećno.

Trideset godina poslije sjedim u kabinetu dekana fakulteta visokoškolske ustanove u Beogradu I vodimo običan razgovor o mojoj kćerki, studentu. Na njegovom stolu fotografija, on i još desetak ljudi ozbiljnih godina u trenerkama sa “fudbalkom“, poziraju. Vremešna gospoda, ali jedno lice se ističe figurom i držanjem. Još uvijek lijep kao što su naše žene govorile: “On nije za fudbal nego za bogove!“

Pitam gospodina preko puta: “Vi se poznajete?“ i pokažem prstom na pomenutog. “Kako da ne, proveli smo život zajedno, bili smo uvijek prijatelji, naše porodice su se družile, zajedno smo došli na početku rata u Beograd. Družimo se i sad, naše žene, eto, oni nemaju djece, ali fino žive.“, odgovori dekan.

Uz izvinjenje sam mu ispričala trač koji je bio istorijska zanimacija našeg grada čak tridesetak godina, s napomenom da to sigurno nije istina, ali uostalom, kao da je grad zanimala istina. “Čujte, gospođo,“, poče dekan “mi se znamo, on i ja, stotinu godina. Povjerio mi je davno, još kad se tek oženio, da isključivo zbog njega nemaju djecu i neće ni imati jer je u djetinjstvu preležao neku bolest zbog koje je sterilan. Potpuno i zauvijek.“, zaključi dekan. “Ma da, provincijske gluposti!“, rekoh i krenuh.

Na izlazu sam stajala nekoliko trenutaka u pokušaju da dođem do vazduha i da krenem što dalje. U jednom minutu mi se odvrtio film svih proteklih godina, montiran od sudbina unesrećenih djevojaka, opanjkanih momaka i onih koji su na njima brusili svoje jezike. Strašne su to i teške bile priče koje su zasijecale do kosti. Kako je samo polusvijet krojio naše sudbine koje su kasnije pucale po svim šavovima! Provincija ima svoj zakon koji se mora poštovati.

• Mrtve sahranjuju gdje hoće, a žive kad hoće.