Gugutka

Slušam jutros u krevetu, u djevojačkoj sobi moje kuće, još dok nisam razabrala gdje sam, ženski smijeh kroz priču. Povremeno se uključi muški bas u razmjeni divana. Prepoznam ženski glas stare komšinice i sve mi se čini da je vrijeme vraćeno unazad dvadeset godina. Zašto?

Žena “Iks“ ima preko sedamdeset godina. Prilično oronula, više od teškog rada i nesrećnog života koji je pratio kao zao duh, nego prohujalih godina. Svi mišići na tijelu, uključujući lice, podsjećaju na grane tužne vrbe. Početak bilo kakvog razgovora i “dobar dan” počinje sa: “Joj, moja ti… Nisam dobro!“ Odjednom jutros čujem je, a glas joj breca k’o crkveno zvono, isprekidan grlenim smijehom što podsjeća na zborsku curu kad joj se udvara đuvegija. Ustanem da osmotrim tu prirodnu pojavu, fenomen privlačnosti. Začudo, otkočilo je u leđima, ispravila se, na licu joj titra osmijeh koji nisam vidjela još od predratnog doba. Rakoli k’o golubica, dobila je u obrazima rumenilo i neki čudni sjaj dok stariji muškarac nesto, tobože, ozbiljno priča. Ozdravi žena dok dlanom o dlan.

Gleda ga čas u oči direktno, čas sklanja pogled u stranu, ali osmijeh ne silazi s lica. Guguče glasom prošlih godina i zaostalim u njoj seksualnim nagonom koji nikad nije “potrošen”, već se taložio kao godovi na presječenom drvetu, sve sloj po sloj, pritiskao je kao kamen u  drvenoj  kaci koji će učiniti da glavice kupusa s jeseni postanu kisele I jestive. Ta tiha i mirna ženica koja već dotrajava svoje posljednje godine, u sebi krije još zapretenog žara koji je ovog jutra zaiskrio od glasa muškarca i njegove blizine, od njegovog prisnog obraćanja njoj i njegove naklonosti da je ljubazno pita kako je, da li je šta boli, do kada ostaje u svom rodnom gradu u koji je doputovala da okopa baštu i poradi još mnogo zaostalih poslova.

Bar da potraja…

Ode čovjek svojim putem. Kad je zamakao, žena “Iks“ okrenu se ka svojoj kući i polako odgega, držeći se rukom za leđa, naherena na jednu stranu kao stara taraba.

Živjela hemija bez laboratorija!