Gorki Badem

Ovo je već drugi put da ga laže. Ništa veliko ni važno, ali je laž. Sjedio je s poznanikom u malom kafeu u blizini svoga stana i vidio je svoju ženu kako dolazi iz jedne od tri bočne ulice pored trgovine bakalukom i žurno odlazi kući ne znajući da je on vidi. Redovno je išla kući glavnom ulicom I to joj je bio mnogo kraći put nego ovaj kojim je sad došla. Usput je pitao, kad je nakon nje došao u stan, da li je išla negdje u okolne trgovine ili je odmah krenula kući.

• Ne, nisam nigdje išla, požurila sam našom ulicom da se ne zadržavam. Nije mi se dalo, umorna sam.

Bojanu se učinilo da on pretjeruje i da bezveze opterećuje sebe, kao da je sad važno kojom ulicom je došla i što se zadržala deset minuta duže. Žena k’o žena, stani ovdje, stani ondje i eto, ne zna ni ona kuda je išla jer to je svakodnevna rutina, kao kad on misli da li je zaključao kuću ili auto. Koliko puta nije bio siguran, pa se vraćao da provjeri.

Cijeli  dan i narednih nekoliko Bojan je tjerao uznemirujuće misli oko ženinog kretanja i ubjeđivao samoga sebe da su to gluposti, ali buba ušla u glavu, pa cvrči danonoćno. Nije želio sebi  da dozvoli potonuće u nepovjerenje koje će ga pojesti kao crvotočina drveni, seoski prozor, a već je to prošao jednom, pa je nastavio da se ponaša kao da ništa nije vidio ni čuo od ženinih smušenih objasnjenje i nelogičnosti.

Prošlo je desetak dana kad je krenuo kod advokata po savjet za ostavinsku raspravu s bratom i, ne zna ni on zašto, krenuo je ulicom koja ima svega trista metara dužine, u kojoj je mala žuta kuća s metalnom ogradom iza koje je neki dan, kad je namjerno krenuo za njom, zamakla Nataša. Poslije pola pređene ulice ugledao je Natašu kako izlazi iz dvorišta i žurno nastavlja trotoarom, najprije iz te sporedne izlazi na glavnu ulicu, pa onda još nekih pet do deset minuta hoda, do kuće. Bojan je usporio korak i putem je sam sebe umirivao da je to obična stvar i da nema razloga za paniku. Možda je bila u trgovini konaca, u butiku rublja, u … Bog samo zna šta je tu radila, uostalom, pitaće je.

• Jesam li ja danas dobro vidio da izlaziš iz Topolske ulice u našu?
• Da, ma … bila sam u banci da vidim nešto oko rate kredita.

Zna Bojan da je banka na samom početku ulice i da Nataša nije izašla odatle, već na kraju ulice iz zavučenog dvorišta, s bočne strane kuće. Sad se već upalila crvena lampica. Bio je siguran da nešto nije u redu i osjetio je hladan nož u stomaku. Odlučio je! Samo da svane dan. Sutra će on nešto preduzeti i razgrnuti situaciju. Šta se to od njega krije? Kuda ona to ide tako često i svaki put krije od njega da je bila u toj čudnoj, maloj kući?

Najduža noć u njegovom životu jedva je nekako iscurila i prešla u jutro. Kao obično, otišli su na posao i pred kraj radnog vremena Bojan je izjurio iz kancelarije da sačeka u obližnjem kafeu da li će Nataša opet tuda proći. Naručio je konjak i stao pored prozora uz visoki sto, kao šank odakle se sve može vidjeti, skoro cijela Topolska. Nervozno je okretao čašu među prstima i igrao se njome mućkajući tečnost zlatne boje. Kao u filmu, u sivom baloneru, iza ugla pojavi se Nataša. Žuri kao da je vihor nosi. Bojan se uplaši da će je izgubiti iz vida dok je dozivao konobara da plati piće pa naglo izjuri napolje za njom. Tačno na istom mjestu je zamakla, lijevo s trotoara, i prošla kroz otvorenu kapiju u dvorište. Sad je Bojan požurio da vidi na koja vrata to ona ulazi i gdje joj se gubi trag. Ušao je na Prva staklena vrata koja se nisu vidjela s ulice jer su zavučena na bočnoj strani kuće iza rastinja. Vidio je da je to radnja pozamanterije u kojoj nema nikoga osim prodavačice među kutijicama s nekim đinđuvama, dugmadima i šarenim trakama čudnih mustri koje liče na novogodišnje girlande. Izvinio se i brzo izašao napolje. Skoro da se sapleo kad je otvorio druga vrata i ušao u mali, mračni hodnik. Osluškivao je neku sekundu i poznao je glas svoje žene koja se izvinjavala nekome što malo kasni, ali da će požuriti i na brzinu probati. Zastao je Bojan i sačekao da upadne u trenutku kad se bude dešavalo to nešto što ona treba da proba!

Naglo je otvorio stara, izvitoperena vrata od šperploče i od siline njegovog pritiska na plastičnu, crnu, dotrajalu kvaku, umalo da mu nije ostala u ruci. Nasred sobe, u kojoj je vladao priličan nered od razbacanih najlon kesa i tkanina, stajala je njegova žena. Do pola je bila obučena u haljinu s otvorenim rajsferšlusom na leđima, a zbog iznenadnog otvaranja sobnih vrata, prije nego što je uopšte shvatila da je to Bojan, instiktivno je uhvatila haljinu jednom šakom u predjelu srca da joj ne otkrije grudi, jer je nezakopčana haljina već bila kliznula i pala joj s jednog ramena. U uglu te male sobe, pune svega I svačega, ispod prozora, na stolici iza šivaće mašine, sjedila je starija žena i buljila netremice u nepozvanog gosta preko naočara. Nataša je zabezeknuto gledala u Bojana i samo je procijedila: “Aaaa, Bože, otkud ti?”

Vidjelo se da joj je pred ovom ženom neugodno, jer je njen muž upao kao komandos u šnajderaj i bez glasa napravio incident. Ljutitom facom mu je pokazala išaretom da je sačeka vani. Dok je Bojan čekao napolju iznenađen onim što je vidio, tek sad mu ništa nije bilo jasno. Što li je to Nataša u bijeloj čipkanoj haljini s krinolinom? To je bilo posljednje na šta je pomislio da će vidjeti, kad je izbezumljen počeo tražiti i otvarati vrata iza kojih je nestala, a opet je srećan što nije vidio ono na šta je pomislio da se dešava iza vrata.

Nataša, očigledno neraspoložena, izašla je iz krojačnice i rezignirano krenula naprijed, ispred Bojana kući, ćuteći. Ni on nije ništa govorio jer je situacija bila potpuno neprijatna, skoro sramotna i za njega, uvijek odmjerenog, kulturnog čovjeka. Ovo im je oboma bio drugi pokušaj poslije neuspješnih brakova. Dobro su se slagali u vezi i odnedavno su počeli živjeti zajedno u želji da traju. Znali su da nikada, po cijenu blaga, ne smiju izgubiti povjerenje, jer bi taj gubitak značio kraj! Znaju oni dobro kako izgleda kraj. Vidjeli su kako nenajavljeno stiže i pravi mrežu, plete kao paučinu, a nepovjerenje steže omču dok partneri ne ispuste dušu. Sve su znali i, eto, zajedno upadoše u klopku, ni krivi ni dužni.

Bojan je istinski želio da je usreći i da Nataša s njim ostvari svoje snove, male želje od velikog značaja. Željela je vjenčanje koje nikada nije imala, u dugoj, bijeloj haljini. Smislila je kako da ga iznenadi toga, već zakazanog, dana i pojavi se pred njim kao u bajci, sva u bijelom.