Gorke trešnje

U vrijeme ručka, zveckanje escajga i reski zvuk pomjeranja metalnih stolica na betonu menze, žamor ženskih glasova mješao se s mirisom kuhanog graha. Nova djevojka iz velikog grada već desetak dana je s nama i redovno sjedi sa mnom kad objedujemo. Povremeno bi se otvoreno zagledala u mene, bez suzdržavanja. Tada bih je pitala o čemu razmišlja. Kaže da joj nevjerovatno ličim na jednu ženu i da bi se zaklela svačim na svijetu da sam ja baš ta, neka. Vremena smo imale na pretek, pa je zamolim da mi ispriča ko je ta žena što je podsjećam na nju. Popodne smo sjedile na klupi u dvorištu i, odbijajući dim cigarete, počela je pričati….

„Danima se čulo lupanje na našem spratu, otprilike, oko devet sati. Jednog jutra kad se čulo to gromko kucanje otvorila sam vrata svog stana, da vidim šta se događa? U dnu hodnika stajala je žena ispred vrata i kad me vidjela, prestala je kucati na vrata susjednog stana. Očigledno da joj je bilo neprijatno, jer se odmah počela izvinjavati i reče mi da čovjek, koji je tu stanar, ima problem sa sluhom, pa tako ona mora lupati da bi je čuo.

Balkon nam je bio zajednički, s tim stanom, samo nas je razdvajalo armirano staklo. Koristila sam proljećno vrijeme da se osamim na tom balkonu, spremajući ispit, svaki dan do ručka. Kroz staklo sam viđala konture žene kako vjerovatno nesto posprema.

Narednih dana, nakon njenog zvučnog ulaska u njegov stan, čula bih ženu kako govori. Najčešće su nešto tražili i o tome raspravljali. Ona bi mu redovno objašnjavala da će lako pronaći sve, na neki način ga tješila. Jednom sam čula da traže neke sitne novce, drugi put ručni sat, treći tablete, … Pa, sjećam se da je nestala i njegova vjenčana burma i tako danima. Pitala sam se koja je njena uloga u ovom filmu i šta su njih dvoje? Obraća mu se sa Vi! Stari gospodin je u devetoj deceniji (vidjela sam ga), a ta žena je pedesetih godina, dolazi ujutro i odlazi nakon dva-tri sata boravka u njegovom stanu. Nisam ni primjetila kako sam nesvjesno počela da pratim svaki dan njihov razgovor koji je dopirao do mene, kroz otvorena balkonska vrata. Uglavnom, u normalnom tonalitetu. Žena se vrlo kulturno izražavala, reklo bi se da je bila obrazovana osoba.

Jednom sam bila izgubila volju za učenje kad sam čula, glasnije nego obično, kako žena uzrujano govori starom gospodinu: „Odakle Vam ideja da sam ja uzela sebi Vaš oštrač za noževe? Šta će mi Vaše stvari? Tu je negdje, niko nije dolazio, ne može nestati kao magla!“

On se nije čuo, kao i obično, a njen glas je i dalje odzvanjao, samo se nije jasno razaznavalo šta govori, jer se već odmakla od balkonskih vrata. I tako danima.

Nekad se čula samo neka obična priča, komentari naslova iz novina, a jednom, čujem je kako govori da će mu naći zube. „Moraju tu negdje biti. Zaboga! Gdje ste ostavili zube, ako nisu u kupatilu? Naći ću ih, pa da doručkujete. Sigurno su u spavaćoj sobi pored kreveta ako ste ih izvadili pred spavanje. Evo, sad ću!“

Počela sam obraćati pažnju na to da, kad odlazi, kao slučajno tad i ja izađem pa da zajedno uđemo u lift i eventualno se upoznamo. Dok je prilazila liftu, posmatrala sam je. Odgovarala je tom glasu koji sam slušala i načinu izražavanja. Jednostavno obučena, pantalone i lagani džemper. Kosa vezana u rep. Pokusavam početi neki razgovor što je odmah prihvatila i, čini mi se, jedva čekala. Za taj minut, koliko smo provele u liftu, saznam da svaki dan donese gospodinu novine i hranu, kuha ručak, posprema stan i čita mu knjige koje je on napisao.

Izašla sam, neke nedelje, u centar grada i na terasi kafea, treći sto od moga, sjedile su dvije žene, a jedna od njih nevjerovatno je ličila na gospođu koja dolazi kod mog komšije. Mislim, učinilo mi se, ko zna ko je to? Toliko ima ljudi koji liče.

Međutim,oči su mi prosto letjele u njenom pravcu jer sam nesvjesno upoređivala ovu i onu ženu! Odjednom, ova se nasmijala i diskretno podigla ruku u znak pozdrava.
Da, to je stvarno bila ona, ali ta žena koju sam gledala je oličenje jedne savršeno dotjerane gospođe, sličnije grofici iz francuskog filma, nego bedinerki. Ruke su joj više za sviranje klavira, nego za sjeckanje luka, nokti uredno nalakirani, vješto našminkana, nakit upadljiv, ali znalački odabran. Imala sam vremena da je detaljno razgledam i da joj se potajno divim. Odavno nisam vidjela toliko harmonije u jednoj pojavi gdje je mladost preselila u perfekat, a ona tako blista! Vidjelo se po nekim detaljima da joj je život bio naklonjen, ali nešto se tu pobrkalo dobrano!

Vidjela sam je nakon toga ispred zgrade, stajala je s gospođom Finkom, advokaticom, koju znam. Godinama smo komšije. Primjetila sam da se poznaju jer im je razgovor, po govoru tijela, bio prisan. Kad sam srela gospođu Finku, našla sam načina da je propitam za tu nepoznatu ženu. Saznam…

Živjeli su u većem gradu od ovog našeg. Muž joj je bio doktor, a ona je radila u školi, slika. Život nalik na savršen film. Dvoje djece, atelje, ugled, sve! Onda, kao u tužnoj priči…. Udovica je sad. Slika kad stigne, u svom stanu. Ime joj je Viola. Dani su se redali u kalendaru i naša rutina života. Nekog jutra u radnji sretnem Violu. Kupuje novine i hljeb. Javim joj se i na brzinu kupim kesicu kafe da bih se s njom vratila na naš peti sprat. U prizemlju, pred liftom, komšinica pritiska uzalud dugme, kaže lift ne radi.

Krenemo stepenicama i na svakom podestu malo zastanemo. Viola je bila dosta komunikativna i vrlo rado je pričala o uopštenim stvarima i dešavanjima. Rekla je da voli slikarstvo i da se bojama može život potpuno promjeniti, samo treba znati!

U jednom trenutku je izvadila telefon, otvorila stranicu na internetu i pokazala mi album sa svojim djelima. Vidjela sam i neke njene fotografije na izložbi, sa slavnim umjetnicima, na mondenskim mjestima, u obilasku metropola. Glamur i otmjenost!

Tek tad mi se sve okrenulo naopačke!  Pokušam da biram riječi i pitam je: „Zar Vam nije sad nezgodno, poslije takvog života, da svaki dan dolazite ovdje i pospremate ovom komšiji i kuhate, izvinite, ali čula sam, kad ga pitate da li više voli pofezne ili kajganu? Mislim, mogli biste za to vrijeme slikati!“

Zastade na stepenici i, ne mjenjajući izraz na licu, odgovori: „Nisam baš luda od sreće, ali… bolje i ovo nego da očajavam zbog običnih stvari. Tražila sam posao po povratku ovdje, u svom rodnom gradu, ali bilo je uzaludno. Svi bi se jedva suzdržali da me ne pitaju šta tražim u ovim godinama, šestoj deceniji?! Za žene mojih godina ovo je strašno vrijeme, otpisanih! Još je gore od toga odnos prema dementnim ljudima. Čini mi se da ih ima u svakoj porodici, a najgore je starima bez bližnjih kad lutaju bez cilja i često stradaju negdje smrznuti i iznemogli. Ovaj gospodin kod kojeg idem, vaš komšija, on je skoro takav, ali trudim se da se osjeća sigurno, da ima nekog, a iskreno, i ja uz njega osjećam da trebam nekome. Za umjetnost je gadno vrijeme došlo, a za rintanje je uvijek dobar čas. Kad god se odavde vratim kući, okupam se, obučem najljepše što imam, pospem koju kap parfema po sebi, neku crtu povučem na licu i ja sam opet – ja! Nijedan dan bez crte – govorio je Pikaso. Draga moja, sve su ovo naše uloge, nekad sitkom, nekad drama. Zavisi sve od mizanscena. Naše je da u svakoj ulozi budemo najbolji.“

Razmišljala sam dva-tri dana o Violi i njenim rečenicama. Za to vrijeme sam odustala od učenja. Sve to mi je djelovalo poražavajuće. Što da učim danima kad ću morati kad-tad biti služavka nekom dementnom čovjeku? Svaki dan tražiću njegove stvari koje je sakrio od sebe i učiti ga ko su mu djeca!? Bolje da vježbam sjeckanje luka i kako se pravi amper supa!

Treći dan odustanem od malodušnosti i uhvatim se knjige. Ipak. U pauzi, uz kafu dokonam da ukucam ime moje poznanice na internetu – Viola Palavestra, da zavirim u njen život. Vidim, posljednja objava, od prije nekoliko dana je slika, iznad koje piše: „Nikad ne oplakujte svoju budućnost. Nađite lično čudo i grlite ga svojom nadom.”

Naslikala je korpu prepunu krupnih trešanja u bordo boji. Blistale su kao lakovane, čini se, puknuće od soka i jedrine. U toj korpi je, u stvari, treperio život.”