Godina Prođe

Sve što napišemo i ostavimo negdje će se smatrati kao dokument o vremenu i nama u njemu. Ono što bih generalno potpisala, bilo bi – nikad više mogućnosti i dobra, a manje pameti i kulture. Caruje vulgarnost, površnost i opšta hipokrizija u svakom segmentu.

Koristeći tehniku i internet, mnogi redovni studenti su ovlaš prošli kroz fakultete, pa kad se zapodene razgovor o književnosti, umjetnosti, nauci  i … sve zveči kao šupalj lješnik. O kupljenim diplomama da se ne govori. Tragedija je to što su upravo takvi sad na najodgovrnijim mjestima koji određuju ljudske sudbine, sam život, a razumiju se u svoj posao kao Marko Kraljević u balet. Svi oni koji su časno i pošteno stajali ispred svoje diplome i isto tako radili odgovorno i znalački svoj posao, na brzu brzinu su diskreditovani i kompromitovani, pa su se morali sami povući u ilegalu ili nestati bez traga. Postali su smetnja neznanju i anarhiji u svojim preduzećima. Postoje iznimke, kao posljednji Mohikanci sami sebi se čude i teško da se mogu snaći i uzeti pravac.

Posmatrala sam često mlade šefove nekih odjeljenja. Tek kupljena odijela na njima i kravata koju ne znaju vezati, jasno pokazuju da su prvi put u životu obukli tu elegantnu odeždu. Odijelo podrazumijeva način držanja tijela, koračanje, jednu određenu harmoniju pokreta u nošenju. Odmah će iskusno oko prepoznati ko je to maločas obukao prvi put u svojoj zreloj dobi, jer liči na ormar u kojem je on vješalica sa skrojenom tkaninom. Nekad je statusni simbol bio konj i orma, a novi adeti, koferčić i računar u njemu. Lament pameti i položaja u društvu.

Žene su priča za sebe i to nevjerovatna! U poplavi španskih, turskih i domaćih serija, usađeno im je u glavu, mladim djevojkama i onim malo starijim s nedefinisanim mišljenjem o životu, da se preko „one“ stvari sve rješava. Zamislite samo jednu asistentkinju direktora koja u svom radnom vijeku promijeni od 15 do 20 direktora i svakom bude ljubavnica, jer to je način, kako ona zamišlja, da život funkcioniše i da je to rješenje da se opstane i napreduje. Epilog je jasan – ili Karenjina ili pretplata u apoteci na bromazepame kad kao ocvala, bivša, modrih koljena, nikome ne bude potrebna. Rijetkima se posreći da u međuvemenu nađu nekog junošu koji nema pojma gdje je istok, pa će sav sretan s takvom izgraditi dom.

Naklon za sve one koje ne spadaju u ovu grupu već su svu energiju uložile u obrazovanje i svoju pamet.

Ako je nešto za džabe, onda smo mi roba, rekoše IT stručnjaci za famozni “Viber”. Nadam se da za one što nas slušaju nismo laka roba. Da nije “Viber”-a, teško bismo satima divanili s kojekim i svaki čas. Da se ne govori o inostranstvu i našima tamo. Sve se pretrese i Kordun i Banija, Čaprazlije i Vidimlije, pa sve do Cacan Hana … Utekla su vremena kad su se ljudi iz komšiluka zvali na telefon da dođu jer ih zove neko njihov. Koja bi tad jurnjava nastala i to s preponama, da se onaj tamo što čeka sa slušalicom, ne potroši.

Pamtiće se ovo doba i po masovnom odlasku u crkve i džamije, postovima punim hvale i priče o odolijevaju iskušenjima u gastro ponudi, ali zato sve drugo što je u grupi za teški grijeh – e, to se može upražnjavati. Igranje s ljudskim dušama, sve prevare i izdaje, to se ne računa po onoj prastaroj “sve će to narod pozlatiti ostavljajući pare na oltaru“.

Nikad skuplje cigarete, nikad više pušača. Izgleda da je kod nas u takozvanim državnim preduzećima neformalno takmičenje, sjedenje u oblacima dima, noga preko noge, a stolovi se ljuljaju od čaša. “Marlboro” je obavezan rekvizit i u ustima s cigaretom sočna psovka o državi i vlasti s preporukom da odavde treba bježati, jer je život težak. Nije lako kriviti vrat i čekati 16 časova da se ide kući. Godina će proći, ali dan, nikad.