Fenomeni Za Bal

Kiša sa snijegom u zagrljaju pada pola dana. Tmuran jesenji dan vuče se kao teretni voz. U moju kancelariju ulazi kolega i pogledom, prije nego što izgovori, traži moj kišobran da, kako reče, trkne i kupi doručak. Ruka pružena ka vješalici, gdje leži položen kišobran, refleksno se vrati vlasniku i brzinom vjetra čovjek gunđajući izađe iz kancelarije. Razumijem u poluglasnom mrmljanju da mu ne pada na pamet da nosi kroz grad moj narandžasti kišobran. Radije će pokisnuti, nego iznad glave raširiti neven-oranž boju, kao kakav seoski đilkoš na vašaru.

Razmišljam danima nakon tog događaja kakvi su to graničnici u muškim glavama kad zaziru od obične boje cvijeta iz prirode i radije će kisnuti nego raširiti “lumbrelu”. Zašto je muški svijet često, čast izuzecima, sterilan i bezbojan? Nikad u stanu u kojem živi sam muškarac ne miriše lijepo. Može biti i muzejski uredno, ali nikad rafiniranog mirisa vanilica, pogače iz rerne, peršuna u supi, a o sarmi da se ne govori. Krajnji domet je flašica u utičnici sa sintetičkim mirisom koji ujeda za nos. Možda postoji još neki Džejmi Oliver ili runolist koji voli boje života, ali bojim se da je na vrhovima Kilimandžara ili hronično svaku vara.

Neke godine u Bijeljini je organizovana proslava Dana republike. Ko je išta značio u društvenom životu u nas, bio je prisutan. Svečano obučeni, lakovane cipele, duge haljine i natapirane frizure. Scenario i gosti programa na vrhunskom nivou. Sjedila sam u svojoj sobi na fotelji, gledala direktni prenos svečanog bala i mislila kako smo postali “svijet”. Filharmonija, ruski plesovi, poznati beogradski glumci su izvodili skečeve, operske dive sa arijama i, iznad svih, akademik Matija Bećković. Usred besjede gospodina Bećkovića, dok prisutni nisu disali da bi bolje čuli svako izgovoreno slovo omilozvučeno Matijinim glasom, odjednom, kao iz torbe, ispade voditeljka programa i u mikrofon dreknu: “Izvinite, gospodine, morate prekinuti besjedu, jer slijedi nastup folklora.“

Dobro se sjećam izgleda lica i pogleda gospodina Bećkovića koji, sigurno sam, to nije doživio posljednjih pedeset godina. Akademik je bio u šoku, potpunom. Nije još ni razabrao šta se dešava s njim, već je uletio kolovođa s maramicom, visoko podignutom u ruci koja se vrtila kao ringišpil, a za njim razdragana družina u nošnjama, u formiranom krugu, dok ih je pratila harmonika. Neviđeni blam i školski primjer sramote zbog tuđe sramote. O tom događaju nigdje, nikada, ni riječi!

Kada su prvi računari došli u naše živote izazvali su potpunu pometnju. Gledali smo na njih i u njih kao na strašni sud i umirali od nepoznatog čuda. Činilo se da je svaka tipka na tastaturi mina u polju. U radio stanici, te ’94. godine, radio je momak, apsolvent Elektrotehničkog fakulteta, smjer informatike. On je, logično, sve o računarima znao, igrao se s njima kao dijete zvečkom. Svaki čas nam je morao nešto pokazivati i učiti nas osnovnim radnjama, da nas uvjeri da neće eksplodirati računar kao bomba na naš dodir neke tipke. Jedno jutro na poslu je bio stariji kolega, koji je pobjegao s prve linije fronta i sklonio se posredstvom radne obaveze u naš lokalni medij. Čovjek vrlo skromnih intelektualnih mogućnosti, petljajući po računaru, zaključi je da je pokvaren. Pozove direktora i detaljno mu razjasni da je kolega informatičar pokvario računar. Šef je pozvao u svoju kancelariju apsolventa informatike i čula sam samo da mu nešto govori dok ovaj potonji ćuti. Kad je mladi kolega izašao iz direktorove kancelarije, saopštio mi je da više ne radi tu, odnosno, da je dobio otkaz. U čuđenju sam ga pitala zašto nije rekao da je to glupost. Smireno, tiho, kako je postupao u svim situacijama, objasni mi da je to toliki apsurd, te da on jednostavno na to nema jedne, jedine riječi. Danas je on inženjer, programer u poznatoj banci u Banjoj Luci, a ova dvojica iz priče su negdje na marginama, još uče oko kompjutera. Skromni ljudi.