Dužnik ljubavi
Znala je Nataša da će se on pojaviti na vratima. Znala je i to da će biti ljut, padaće kiše uvrijeda, prijetnje i ko zna šta još?! Dobro je znala tog čovjeka. Muškarac kao on teško podnosi da ga njegov plijen ostavlja i odlazi s drugim, to nikako!
On, Marko, ima 54 godine i dvije adrese. Na jednoj supruga, na drugoj v.d. supruge (Nataša) koja mu je nekidan podnijela ostavku. Danas ona pakuje svoje stvari koje će ponijeti u tu daleku zemlju u koju odlazi sa Darkom. Dan-dva ima pred sobom da sve važne stvari složi.
U kasno popodne kad je dan uzmicao pred mrakom začulo se zvono na vratima. Jednom kratko, pa drugi put duže, to je bio siguran znak jer po inerciji tako zvoni i svoj dolazak najavljuje Marko. U tom trenutku Nataša je sjedila u fotelji i nije odmah ustala da otvori vrata već je nekoliko sekundi iskoristila da udahne duboko vazduh, ponovi i utuvi sebi: “Ne bojim te se, ovo je kraj!”
Ustala je, otključala bravu, otvorila vrata do pola i stala tako da mu da do znanja da ne želi da on uđe u njen stan.
- Izvoli, šta trebaš?
- Trebam one pare što sam ti nedavno dao, pa da mi vratiš. Valjda se sjećaš, dvije hiljade maraka. Gledao sam da te sretnem da ne dolazim, ali nisam uspio.
- Ti to ko neki špijun! – sarkastično dobaci Nataša.
- Bolje i špijun, nego agent što si ti! – aludirao je na njen posao agenta za prodaju nekretnina.
- Samo da znaš – špijune ubijaju, a agente razmjenjuju! Sačekaj, sad ću.- zatvorila je vrata, okrenula ključ i otišla do svoje torbe da uzme novac. Vratila se, ponovo otključala vrata i pružila mu novčanice.
- Evo ti hiljadu maraka!
- A druga hiljada?
- Druga hiljada je školarina što sam te naučila šta je sex!
Tirada uvrijeda je uslijedila kao odgovor na njenu smjelost da takne u osinje gnijezdo. U momentu kad je uzimao vazduh ugrabila je da mu predloži da želi nešto važno da mu pokaže ispred ulaznih vrata zgrade. Natašin stan je bio u prizemlju zgrade, tako da su se u dva koraka našli ispred ulaza. Rukom mu je pokazala na željezni, starinski skidač blata s obuće, zabetoniran na trotoaru koji se može vidjeti još ispred zgrada, zidanih u nekim davnim, prošlim vremenima. Nataša pogleda Marka ravno u oči i reče:
- Vidiš, dragi moj, blato se ovde ostavlja, ne nosi se u džepovima nikome u kuću. Ovde istreseš šta imaš, pa lagano kreneš u goste. Loš si učenik, ali prolazi i dvojka. Idi ti u svoj nespokoj, a ja sad imam preča posla. Žurim, zbogom!