Dušanka

 

U imenu je sudbina. Bar pola nje.

Dušanka je svoje ime nosila kao štit, ali i kao orden. Nekad joj se činilo da na samo dozivanje njenog imena ljudi bi osjetili mekoću i igrali bi na kartu njene ranjivosti, ako već ima istine u toj predrasudi.

Pamti mnogo godina od kada ima spoznaju da je živa i da postoji u knjigama rođenih. Ta knjiga ima plave korice. U svakom matičnom uredu na drugoj polici su velike i teške knjige, crnih, debelih korica, umrlih. Često je zadnjih mjeseci razmišljala o tome kako samo jedna daska dijeli rođene, žive od rođenih, umrlih. Danas, dok sjedi u fotelji, u stanu koji je naslijedila od roditelja i lista neke novine, jednim uhom hvata da li se čuje ključanje ručka u loncu u kuhinji, drugim dijelom sluha čuje glasno disanje svog muža koji leži na kauču i gleda u televizor, pa je povremeno nesto pita, u stvari više zaključuje sam o nekim temama koje sluša s ekrana.

To njegovo krupno disanje ide joj na živce i krajnjim naporom volje broji u sebi, ne do 10, nego do 100, da ne kaže nešto neoprezno, netaktično, što ne bi imalo smisla, jer bi ga uvrijedila zbog tog gesta netrpeljivosti, a sigurna je da njen muž svakako to ne zaslužuje. Sve ove godine u zajedničkom životu bio je strpljiv čovjek koji je u porodici neko na koga se računa. Od početka Dušankine bolesti njegova briga oko nje i strpljenje za sve teške drame u toku liječenja, udvostručila se i sad bi bilo krajnje hirovito pokazati nervozu zbog toga što je čovjek živ, pa diše i ona to čuje. Sve to Dušanka ponavlja u sebi kao lekciju naučenu, sve njegove dobre strane i zašto sad treba da ćuti i sabije u sebi nagomilanu nervozu od posljednjih godina. Potpuno je svjesna da je njen muž čovjek s kojim nije bilo nikad ni povisilica, ali ni snizilica. Jedna ravna linija je bila šina po kojoj je klizio sve ove godine njihov voz na čijoj lokomotivi je pisalo – brak.To je ona vrsta brakova gdje se sve unaprijed zna, od jutra do sutra. Tačno žena u takvoj zajednici zna šta će u kom momentu muž raditi, reći, koje jelo voli, gdje će rezervisati ljetovanje, kakvu kravatu nosi, koju boju majice, kroj hlača od kojeg ne odstupa kao i sako s dva proreza na dnu leđa i nikad ništa novo neće unjeti u njihov život, ali zato nikad neće zbog njega doživjeti da se osjeća prevarenom, izdanom ili osramoćenom pred svima. Cijena te garancije mira je monotonija svakodnevnice. Ima žena koje to vole, taj obični, dosadni ritam svakog dana, jer su i one takve, prosječne i neuzbudljive kao istorija Švajcarske!

Sutra će Dušanka na zračenje i već je hvata nervoza dok gleda u prazno s pogledom nadole, u novine. Pogled joj uvijek leti na taj dio tijela koji nedostaje već pola godine. Sad joj je torzo asimetričan. Samo iz tog razloga voli zimu jer teško može neko primjetiti, zbog debelog kaputa i još debljeg šala, da nečega nema, a trebalo bi biti na mjestu, gdje rukom pokazuje srce. Uhvatila je sebe u nekoj novoj slabosti za koju je mislila da je osobina primitivaca. Krila je od poznanika svoju bolest, a najviše taj nedostatak svog tijela kojeg više nema. Samo dvije prijateljice i njena sestra znaju šta se dogodilo kad je otišla na operaciju. To je recidiv odrastanja uz majčino upozorenje: “Samo pametnim ljudima ni Bog ne zna tajne!“ Sad je Dušanka svoju tajnu zakopala u jadovu jamu čvrsto vjerujući da njene Olga i Vanja neće nikome reći i tako neće biti moguće da to sazna Vlado, a toga se najviše plašila, samo da On ne sazna. Po cijenu života nije zeljela da On sazna da ona nema svoj najženstveniji dio tijela kojim je prkosila vjetru. Samo on, ne!

Dok nesvjesno gleda u novine u kojima ništa ne vidi jer se vraća u mlade godine i nikad joj neće biti jasno kako je mogla biti toliko smušena i nesigurna da je stekla grbu na leđima u pokušaju da sakrije grudi koje su izrasle negdje u osmom razredu osnovne škole. Pola srednje škole se grbila i svojom kosom, prebacujući duge pramenove kao šal oko vrata, sakrivala je grudi koje su bile dokaz da je odrasla i da više nije dijete. Danas se pita – kako je tako mlad čovjek stidan zbog sebe i svega što u odrastanju dobija, predstavlja mu jednu strašnu dramu i traumu za koju treba godina i godina da prođu. Konačno, kad odraste, sazrije… taman kad misli da je u miru sa sobom i svijetom, preko noći, niotkuda, udari kao grom strašna dijagnoza i opet drama, opet trauma, opet se grbi i sakriva grudi, samo ovaj put krije zato što ih nema. Je li to taj krug života? Da li oni što ih takav jad od bolesti ne snađe imaju umjesto kruga neki trougao života? Nešto mora da zagorči, kažu, kod svakoga!

Rano ujutru, Dušanka na zvuk zvona sa sata nevoljno ustaje i počinje rutina svakog odlaska na posao. Nekoliko mjeseci već je počela raditi, nakon teške operacije i dugog oporavka. Otkopčava telefon s punjača, pogleda u ekran i vidi novu poruku. Nepoznat broj, nepoznat pošiljalac. Čita poruku: “Ispred tvoje zgrade živi drvo u koje smo vjerovali da je dio našeg krvotoka. Kad kreneš na posao, pogledaj i uzmi, u otvoru za ptice imaš pismo”.

Još nerasanjena, Dušanka je gledala u ekran telefona i u bunilu pokušavala da shvati ko je to poslao poruku? Otkud da sad, nakon toliko vremena, godina, neko pominje njihovo drvo, ko ostavlja neko pismo?! To je za nju nemoguća vijest, u snu zna da je Vlado u drugoj državi, da se godinama nisu ni čuli, ni vidjeli, da on ima svoj ispunjen život, sad odjednom, neko joj piše u njegovo ime, jer zna da je samo s njim grlila to drvo, davno, koje je bilo svjedok želja gimnazijalaca. Bili su školarci  kad su, vjerujući u moć drveta koje može da čuva tajne i ispunjava želje, odnosili male suvenire i kačlii ih na stablo. Dušanka zna da niko nije mogao sad da je obmane i lažno se predstavlja s tom porukom već samo On, njen saučesnik u igri koju su zvali “drvo života”.

Nije više od 15 minuta trajalo spremanje za posao, već je stigla na trotoar i u nekoliko koraka našla se pred drvetom. U tamnom otvoru na stablu bjelina papira je bila uočljiva. Dušanka se okretala kao lopov da se uvjeri vidi li je neko, jer je otvor bio malo više od njene visine, pa se morala propeti na prste da dohvati pismo. Bila bi to vrlo komična situacija, plašeći se da je vidi neko od poznanika, kako se magistrica farmacije propinje po drveću u cik zore! Brzo je strpala papir u tašnu i krenula na posao. Nekoliko koleginica radi s njom i pošto nije nikad sama u apoteci, sacekala je da dođe kući i na miru, sama, pročita šta piše u tom misterioznom pismu. Dva-tri puta je zavirila u tašnu i vidjela početne riječi od kojih joj ništa nije bilo jasno!

“Nečiji otac je na službenom putu.

Dobra ti noć, Banja Luko, otkad se vidjeli nismo, Dudule moj!?

Vrijeme je kad pošteni svijet spava i ti si među njima.

Sjedim u autu pored našeg drveta u ulici Stepe Stepanovića na čijem stablu nema suvenira, bižuterije, znački, ni bedževa, kao da niko više nema želja. Zbog toga mu je vjerovatno stablo ovako i ostarilo, ali se drži ipak!

Tek nedavno sam čuo za to sve … žao mi je!

Nije fraza za tješenje, ali zapamti samo jedno – možda tebi fali nešto, malo, meni nedostaje pola srca u kojem stanuješ ti. Pa, sad vidi kome je gore?

Nastavljam put i kilometrima mjerim udaljenost od tebe. Da je dan, potražio bih te, ali ovako, bitanga i princeza, sjećaš se, Dulo, oooo, ne ide to?!

Imaš moj broj, pa … “

U 30 minuta, koliko je bila sama u stanu, Dušanka je nebrojeno puta pročitala poruku koja je ostavljena u stablu za nju, lično. Na svaki šum se osvrtala, jer se stvorio osjećaj da je On tu, pa bio je tu, u blizini, još juče, tako se može stvoriti i sad, svakog časa, stati tu ispred nje kao Djed Mraz u bajkama. Čarolija ima obavezu pohoditi svakoga jednom u životu, jer na šta bi ličilo naše bivstvovanje na ovom svijetu bez trunke magije, makar to bio samo jedan, jedini dan. Taj dan nema najavu kao orkanski vjetar, pa da se ljudi pripreme.

Ostavila je pismo u svoju tašnu, jer je znala u minut kad će doći njen suprug i pokušala je da se rutinom popodneva vrati u ono svoje prirodno stanje pripreme ručka i razmjene rečenica, opisa dana. Međutim, ništa nije pomoglo. Ni namjera, ni pokušaj da se odglumi jedan običan dan kao i svi prije, jer ovo je bio potres, snažan kao sudnji dan, razbijanje svakog atoma već bolešću oslabljenog tijela. Čak se mužu izvinila za prosutu kafu, pravdajući se nervozom zbog teškog dana na poslu i vrebajući priliku da okrene glavu, da je ne gleda u oči, da se osami u sobi, jer imala je osjećaj da joj u pogledu piše – javio se bog!

Nemir je danima proganjao Dušankino tijelo. Čas nekom slatkom strepnjom nadanja koja onda prelazi u nepoželjnog gosta koji je razbio trenutke spokoja i dokolice, a oni postoje u većini brakova sredovečnih ljudi. Mučila se gledajući u telefon, da li da napiše poruku na taj mistični broj za koji je znala, sad, kome pripada. Pisanje i brisanje već je uvježbala ponavljajući danima. Lomila se između spoznaje prelaska početnog uzbuđenja prvog odgovora koji bi uslijedio na njeno javljanje u banalnost korespodencije nakon prvih razmjena poruka ili da mu se ne javi, jer tada bi sve ostalo daleko i u domenu blistavog i zamišljenog. Navala emocija danima je stvarala plimu i oseku na kojoj slabašni čamac prepušten valovima nema pravca, niti kopna na vidiku.

U sred tog nevremena koji se odvijao u grobnoj tišini njenog stana, pozvonio je telefon dok ga je držala u ruci gledajući u ekran. Prvi put je muž iznenadio pozivom, jer ga je očekivala na vratima, s posla. Javila se i čula tuđi glas. Jedva je razabrala da je to neki nepoznat čovjek koji joj javlja da je njen suprug u bolnici, moždani udar! Tu je prekid filma. Taksi, bolnica, prodavnica, … danima sve u krug.

Zadnji dan godine, nakon posjete u bolnici, sjedila je u svojoj fotelji i razmišljala koliko joj nedostaje to što ne čuje disanje svog čovjeka dok leži na kauču i gleda TV. Ljudi će oko nje u svojim stanovima večeras slaviti i pjevati, a ona će prvi put u životu sama dočekati Novu godinu. Misli da to i nije tako loše, bilo je i gorih dana kao pred neku NG, davno, kad je pozvala telefonom Vladu u kasarni i kad je stao svijet. Neki vojnik se javio tad na telefon, koji je s njim služio vojsku i bio malo protežiran kao i Vlado, da ima zanimanje nekog pisara u kancelariji i kad je ona rekla koga traži, on ga je pozvao s vrata kancelarije, glasno, da je Dušanka mogla čuti kad je rekao: “Zove te ona tvoja Višnja – trišnja!”

Višnja je bila Dušankina prijateljica na studijama u Zagrebu koju je zamolila da ga nekad posjeti i izvede u grad vojnika. Spustila je slušalicu, u stvari, sama je ispala iz ruke i jedva se pribrala od šoka. Istog časa je nazvala Višnju u iznajmljeni stan u Zagrebu i kad se ova javila, pitala je, drhteći od bijesa: “Šta je to s tobom i Vladom? Sad sam ga zvala i sve mi je jasno!” Uslijedila je pauza, pa zamuckivanje s druge strane, neko nemušto nabrajanje riječi bez smisla i i stotinu puta neko “izvini” koje je sad zvučalo uvrijedljivo. Prekinula se opet veza na Dušankin pritisak tastera u želji da ne sluša ono što samo potvrđuje strašnu dramu u koju je upala i odmah je pozvala kasarnu, broj kancelarije gdje je Vlado popunjavao neke rubrike.

Jedva da je izgovorio: “Alo!”, u dahu je Dušanka izgovorila:

• Slušaj, sad sam pričala s Višnjom i sve mi je rekla o vama!

Tu je zaćutala i pustila ga da se peče onako kako je i ona s druge strane gubila dah i umirala živa.

• Šta ti je rekla? N n nee znam o čemu, na šta misliš, u stvari, uuu, otkad je još nisam vidio?! Hajde, pusti to, gdje si ti sad i …
• Vlado, nije vas ni sramota da tako lažete svo vrijeme! Ona, trula višnja, a ti, posljednji bijednik koji glumi zavodnika! Odvratni ste!

Zalupila je slušalicom aparat u narandžastoj boji i sve veze pokidala tad i zauvijek s momkom kojeg je voljela. Vidjela ga je samo jednom od tad, na desetogodišnjici mature.Trudila se da te večeri bude na pristojnoj udaljenosti od njega, da su tu, a dovoljno daleko za povjerljiv razgovor, jer blizina je najveća opasnost za stare ljubavi. Ni riječ nisu prozborili jedno drugom, a roman je ispisan očima te noći, s tužnim krajem. Zatvorena kompozicija. Godine … dvadesetak ih je već iza njih, od tad.

Kad je konačno znala da će muž preživjeti, odahnula je i jedno popodne uz kafu, smoždena od svega, uzela je svoj telefon i napisala: “Mama Huanita je u svom domu i nema namjeru putovati, ni službeno, ni privatno. Neke ružne stvari su nam se dešavale, ali prošlo je. Sve je na svom mjestu, kao i ja.”