Dijamanti Su Vječni

Nevjerovatno je koliko se sa šest slova može izraziti snaga poroka ili vrline.

Nekako ušećereno zvuči riječ sa dva slova “s” koji daju zvuk zvona što breca, iza prvih zuba na nepcu kad im se jezik približi, a nikad ne dotakne. Taman kad pomisliš da će preći u riječ strah, a ona sklizne u svoju bliznakinju s kojom zajedno ide, vezane kao petak i subota, i začuje se strast. Svaka strast ima svoj strah i obrnuto.

Čini mi se da su najljepše riječi izražene tim zvučnim slovom koje podsjeća na sreću, san, svjetlost, svitanje, a sve zajedno na strast. Ima ljudi koji prožive život tako da jedinu strast osjete u nemanju nikakve strasti za bilo čim u životu. Bez mirisa, ukusa i boje su! Voda su, ali ne ona koja okrjepljuje i vraća u život, već ona koja odstajala počinje da zeleni i postaje bara. Ostali se bore sa raznim strastvenim naletima koji ih poput vihora zgrabi i nosi dok ih ne potčini ili baci na koljena. Teška je trka između strasti za duvanom, alkoholom ili kockom. Blaže varijante su zavisnost o šopingu, slatkišima, seksu i putovanjima.

Davno bješe u mojoj roditeljskoj kući.

Mati je imala jednu nevjerovatnu osobinu da uvijek u kući ima neke rekvizite koje njoj i nama ne trebaju, ali da se zadese za komšije i prijatelje kuće kad im zatreba. Iznad svega nije podnosila duvanski dim, ali je imala redovno nekoliko kutija cigareta u srednjoj od tri ladice, na lakiranoj vitrini boje meda, koja je ponosno stajala umjesto kredenca u kuhinji. To su bile: “filter Jugoslavija”, “niška Drina”, “filter 57” i “filter Beograd”. Kad neko dođe u kuću i posjedi, a ostane bez cigareta, da se nađe.

Iznebuha, jednog nedjeljnog dana, banu u našu kuću žena koja je radila s mojim roditeljima u bolnici. Svi smo se iznenadili tom njenom dolasku, jer nije običavala dolaziti ranije. Dok je sjedala na kauč primjetila sam da se sva tresla od nervoze, s čudnim tikovima kršila ruke i grizla usne oko kojih su se već pohvatale duboke bore koje neko nazva – pušačke. U nekom transu, izbezumljena od krize za nikotinom, moleći moju mater da čim prije joj pronađe cigaretu, izgledala je kao da joj život zavisi od toga i svaki sekund je vječnost. Taj prvi dim, koji je konačno povučen, se ne zaboravlja. To nije bila samo strast, već potpuno ludilo, vraćanje u raj iz devetog kruga pakla. Progovorila je nakon pola izgorene cigarete.

• Onaj moj, bog ga ubio, sve mi je pare uzeo i otišao na gradilište u Livno da baca malter nekom čovjeku. Treći dan se vratio i kaže mi: “Znaš šta sam ti kupio? Sve sam pare na tebe potrošio. Kupio sam ti narukvicu od dimijanata!” Nisam mu ništa vjerovala. Kad stvarno izvadi iz džepa, evo vidiš, kupio mi dimijante.

Imadosmo šta vidjeti. Ona, sirota, stavi na naš sto džidžu od kalaja s tri-četiri objena kamenčića, vrlo loše izrade i kupljene kod nekog vašarskog dunđera. Takve đinđuve smo u djetinjstvu kupovali za kusur sakupljan od vašara do vašara.

Sad se moja mater nađe u neprilici kako joj reći da je to čista laž i prevara njenog muža, kad je bilo očigledno da je u nju povjerovala. Neprijatno je čak i ispravljati je, te objasniti joj da se ne zovu “dimijanti”. Pridružiti se u obmani i govoriti: “Što je divna narukvica!”, besmisleno. Na kraju smo ćutali, izigravali da je sve tako i u oblacima dima učestvovali u predstavi gdje nam se činilo da ona, uboga sirotica, više ne puši cigarete, već ih jede i s takvom strašću plovi tim sivim oblacima, u ekstazi.

U utakmici strasti i grijehova rezultat je bio 3:1. Ona je imala taj jedan, a on sva tri. Opijao se, pušio i čekajući “flešrojal” prokockao sav svoj život na pokeru. Moja mati joj je dala sve kutije cigareta koje je imala, jer su i onako bile u višku, a da njoj ne manjka. Grleći ih kao čedo u naramku, nestala je u svoj nespokoj vjerujući da u džepu nosi dijamant, a da je u kući čeka njen dragulj.