Dan Kad Je Nadošla Tisa

Ženke moljca u mulju Tise čekaju na strast 3 godine, da zaplešu s mužjacima nekoliko minuta, pare se, polože jaja i zajedno okončaju svoj put.

Koliko nas poslije druženja s mužjacima ostanemo cijeli život u mulju? Doduše ima jedan broj koje otresu blato sa sebe tek kad se kurtališu fatalnog muškarca, pa očima progledaju, jer imaju jedna usta manje na koritu što nije beznačajno. Isto važi i obrnuto, jer ima žena koje su arsen, sebi i svima oko sebe.

Razmišljanje o sreći je vječna tema koliko i o smrti. Sve najvažnije teme, nama su na famozno slovo “S”!

Smrt, sex, sreća, strast, san i….

Dokonali ljudi po svijetu i tražili najsrećnije nacije, kao u epskoj pjesmi, tražili Stoju i Stojana.

Nađoše grad Aarhus u Danskoj gdje žive najsrećniji ljudi. U jednoj dokumentarnoj emisiji na TV-u sat vremena se priča o njihovoj sreći. Pomno sam gledala svaki detalj da ukapiram u čemu je kvaka?

Porez im je 45% na plate i oni srećni?! Ni klima im nije bog zna šta, oni srećni! Lijepi nisu ni u vicu, ne sekiraju se! Nigdje po gradu nabudženih, nakićenih, paradnih cura, sa sisama br.6 i suknjama od pedlja, oni opet srećni i privlačni! Ludi nisu, rade, vrijedni su, nisu na opijatima i opet svi u anketi tvrde da su srećni. I na kraju balade ukapiram.

Snimaju djecu u nižim razredima škole. Nastavnici s djecom razgovaraju s poštovanjem i posebnim metodama gdje djeca ocjenjuju svoje raspoloženje tog dana i otvoreno pričaju o svojim emocijama, o razmišljanjima, o drugarima, o svemu.

Tu smo!

Osim grdnje i straha, ne znam po čemu možemo pamtiti odnos nastavnika i nas, onog vremena. Istina, znanje smo stekli više nego je i trebalo iz nekih oblasti, a bilo je i nepotrebnih detalja: broj krava u Indiji, čamce u luci Bankoka i rijeku Chao, ketone i aldehide i još more koječega već zaboravljenog.

Dakle, kako tamo u Danskoj djeca pričaju, u emisiji, oni srećni idu u školu i takvi se vraćaju. Nema vike i dreke na njih! Ničeg neprijatnog, nema trauma, vrijeđanja učenika, prijetnji, nema vršnjačkog nasilja. Da ne govorim o tehničkim uslovima u školi, novim klupama, toaleti koji liče na hotelske. Kad bih ja pisala sad o mojoj školi u to doba, podvornicima (sad se zovu tete, ne znam da li bi podvornik Mlađo bio tetak), namrgođenim nastavnicima (osim Tanje i Nevenke), nikad lijepe riječi, pohvale, nikad ono što bi djeci trebalo govoriti da se osjećaju poželjni u ovome svijetu. Jedan učenik bi bio favorizovan (nečiji) i on/ona mogli su listati dnevnike, upisivati ocjene, zvoniti. Ostali, stoj!

Kaže Dostojevski da je djetinjstvo otac djeteta, što se kasnije vidi u razvoju svake ličnosti. Ono što smo mi imali nekad, gvozdenu ruku, sad je otišlo u drugu krajnost. Sad djeca komanduju paradom, u kući i u školi. Nema autoriteta, a bogami nije bilo ni škole zbog korone, tako da je sve previše labavo i komplikovano. Oni, tamo u Danskoj, još uvijek srećni, a mi u noćnoj, baldišemo i kad imamo i kad nemamo.