Ćoravi Posao

Zna naš narod nadjenuti ime, nepogrješivo. Kad narod nešto nazove i smisli ime koje niko ne zna odakle je iskopano, ko se prvi sjetio i kumovao, ali sigurno je jedno – da nema greške!

Tako je nastala složenica “ćoravi posao”, a označava kućni posao koji rade žene od jutra do preksutra i kad sve okreneš i prevrneš – ništa se ne vidi, jer to su poslovi od kojih nema vidljivih rezultata kao kad je u pitanju zimnica ili cijepanje drva. Imaš na kraju vidljiv rezultat, a od mlaćenja krpom po kući i čišćenja prašine niko neće primijetiti neki poseban rezultat, osim zarozanu domaćicu na kraju snage, na kraju živaca i na početku delirijuma. U jednom takvom danu, s metlom u ruci, poslujem po mojoj roditeljskoj kući. Ispod improvizovane pećice, koju je otac konstruisao od starog bojlera, podignem poklopac da ga očistim i na njegovoj poleđini vidim dobro poznat logo koji je obilježio naše odrastanje – Deligrad, Niš (Made in Yugoslavia).

Stari, dobri šporet na drva Deligrad, ukras i stub naše porodice. Šta je taj sve ispekao, skuvao, ugrijao, okupljao nas kao neki vremešni domaćin svoju čeljad oko sebe. To je bilo vrijeme i to je bila vatra.

Naš narod uvijek ima razloga za kontriranje i debate na svakom nivou. Tako su u vrijeme tih vatri i drvenih šporeta žene organizovale okrugle stolove sa četvrtastim heklanjima na njima i panel diskusijom o temi: Koji šporet bolje peče donju koru? “Smederevac” ili “Preporod”?

Niko ne zna danas koji tim je odnio pobjedu i dok su se one raspravljale i iznosile čvrste argumente u vidu tvrdnji da im je “hljeb k’o sunce“ ili “pita se rumeni k’o jabuka“, njihovi muževi su zadovoljno poslije ručka leškarili na otomanima i polukaučima i smijuljili se njihovim raspravama i besmislu duela. Važno je da su siti, pijani i srećni. Kojeg muškarca je tada interesovalo da li je ploča od šporeta usjajena kao ogledalo, da li ima masnoćom isprskanih trakanaca po stranicama šporeta i ostataka od mlijeka koje je jutros iskipilo. Sva interesovanja su bila u sadržaju tanjira. Šporet je bio za kuvanje, a tanjir za jedenje i to je to. Početak i kraj svakog hedonizma i primjer skromnosti ili jednostavnosti tadašnjeg života.

Malo ko bi od nas sada želio takav život, ali da je bio divan, bio je.