Čokolin

Kad u nekim zrelim godinama čovjek odluči da sve napusti, grad, prijatelje, posao, stan, omiljene stvari i suvenire, to je siguran znak da želi pobjeći od bola koji mu je nanio neko blizak i drag. Sigurno!

Polako, sa distance, upoznajem ljude koji su moje nove komšije u nepoznatom gradu. Nikome ne znam ime osim malene djevojčice koju često sretnem oko ulaza zrade. Zgrada je lijepa, skoro nova, sedam spratova, tri ulaza, većina stanara su mladi ljudi i poneko kao ja u trećoj mladosti. Nije teško uočiti u toj plejadi mladih jednog starog gospodina koji stanuje u našem ulazu. Suvonjav i elegantan. Šešir je obavezan njegov modni dodatak, kao da zna da ništa nepoznatom čovjeku ne može dati toliko na dostojanstvu kao taj rekvizit koji dodaje centimetre na visinu osobe i specifičnu težinu ličnosti.

Nije pričljiv pri susretu s komšijama. Djeca to zovu „stari namćor“! Prolazeći svaki dan pored njegovih vrata primjetim prezime koje me podsjeća na moj zavičaj, isto takvo je imala moja drugarica u osnovnoj školi. Nedavno sam išla u svoj rodni grad i u tih nekoliko dana sam obišla svoje komšije, a nema ih mnogo, nažalost. Moja draga Dušanka, iznjela sve što ima u kući na sto da se počastim i po hiljaditi put i danas prepričavamo iste priče o mojem ocu i majci, o našim rođacima, o odrastanju u provinciji, o svemu. Sjetih se da je pitam o prezimenu, odnosno komšiji iz velikog grada, jer Dušanka je dosta starija od mene i radila je nekad u hotelu, pa je po potrebi enciklopedija ljudi i događaja. Po njenom pogledu sam shvatila da ga poznaje jer je odmah rekla:

Čokoli! Kako neću znati, stari čudak.To mu je nadimak, ime mu je Savo. Zar je živ?
Živ je i dobro se drži, kako kažu za te mršave ljude. Poznaješ ga? Koga ima, sam živi?
Imao je on ženu, divnu, čestitu, ali obolila s ludakom i otišla… Bio čudan, da Bog sačuva. Taj je zbog jednog dugmeta na pidžami mjenjao sva ostala, jer nije mogao naći to jedno da bude isto kao preostala. Sve mu je smetalo. Drvene kašike su morale biti iste dužine, njegove čarape sve složene po bojama u ormaru, tako su pričali, ja nisam nikad im bila u kući.
Baš me zanima je li tako i sad kad nema žene, neka slaže do sudnjeg dana? – zlurado sam komentarisala.
Tražili su mu sestrići ženu da ga ožene ponovo, ali .. ko će njega sad takvog, neće niko da trpi, samo kojoj glava kisne prihvatila bi robiju. Koju god su nudili, on joj je stotinu mana našao. Jednu su mu doveli kojoj su obećali da će živjeti s njim k’o kraljica, jer on ima stranu penziju, a bila je žena iz Čitanke. Sve savršeno. Provela je s njim cijeli dan što je za Čokolina neobično, jer bi za pola sata diskvalifikovao svaku kandidatkinju. Ispitivao je, tobože, nevješto o bivšem, pokojnom mužu, o njenoj djeci, o svekrvi, djeverovima i nema greške. Onda je počeo da pretražuje njenu porodicu, koga sve i gdje ima, bivše momke sa igranki i zborova u selu, sve do „kilavog braje“! Džabe sve, žena je bila na svom mjestu, o sebi, pri sebi!
Čokolin je bio razapet između ovisnosti da niko ne diše pored njega u njegovom stanu i njegovom krevetu i svjesnosti o starosti i nemoći koja je bliža od košulje njegovom već onemoćalom tijelu. Svaka pomisao da mu se neko nov i stran mota po kući, užasavala ga je. Danas je prvi put osjetio opasnost od nenalaženja razloga da neku ženu istjera i ne dozvoli joj da mu bude od koristi.

On je morao zbog sebe da ima argument, zašto živi sam. Lako je reći rođacima i svijetu, nema žene za mene, ali kako sebi to objasniti kad je ova tu, što sjedi preko puta njega, kao na optuženičkoj klupi pred porotom, bez ijedne mane, naprotiv, bolju nije skoro sreo, a ni vidio. Lijepa žena. Ta činjenica, dok je posmatrao, udari ga u glavu kao malj i poče nervozno da smišlja neku podvalu kojoj ona sirota u svojoj naivnosti „starinske“ žene nije dorasla. On mora naći šta joj ne valja da se oslobodi i ponovo caruje u svojoj samoći i staračkoj pakosti koje se slažu kao petak i subota.

Počne joj nazdravljati rakijom za neki novi početak njenog života. Stari seoski đilkoš koji je odavno nadogradio karijeru marifetlucima grada i asfalta, slatkorječivo je stigao da joj sipa treću čašu rakije. Znao je da takva žena kao ona nema kondiciju u piću i da je već na trećoj počela pričati neke događaje i smijati se bez ikakvog smisla. Čokolin je baš tad, kao slučajno, solidarišući se s njom, pitao da li je njen muž kadgod bio loš i ružno se ponio prema tako dobroj ženi?

U zao čas od snage šljivovice i slabosti tijela, ona skoro histerično smijući se, ispriča kako je davno prećutila pokojnom mužu da joj je zagorio pasulj i da je samo ono što je preostalo, neizgoreno, prebacila u drugi sud i dodala malo vode. Kad je pokojni suprug došavši s posla pitao što je ručak nekog čudnog ukusa i gorči, ona je rekla da je to od suvog mesa.

Čokolin je skočio sa stolice od radosti.

Tu sam te čekao! Znao sam ja da si ti pritajena ženica koja samo čeka da se udomi i da me otruje. Ništa, sve u redu! Samo ti popij to do kraja, lijepo još da nazdravimo za rastanak i svako sebi.
U slast trijumfa salio je tečnost iz čaše dok je žena preko puta njega, u razlomku sekunde otriježnjena, gledala kao okamenjena u njega, pogledom užasa koji je snašao.

Niko ne zna gdje je ta žena i da li je živa, ali mi, stanari žute zgrade i neki njegovi zemljaci, znamo da ON, Savo, sam kruni svoje preostale dane, živi i uživa. Dokle, dotle!