Cipele Od Zlata

Samo Bog zna koliko je dana i godina moja teta Doka (nisu samo tetke Doke u Zoni Zamfirovoj, imali smi i mi takvu) sakupljala novac od svoje male plate, radnice treće smjene, odjeljenje ručne dorade u fabrici trikotaže. Nema toga čega se nije odrekla da bi jednog dana kupila zlatni lančić.

Živjela je s nama, bila nam je dadilja kad smo bile male nas tri sestre. Otac I majka su radili, pa je neko morao da nas čuva, a ko bolje od usedjelice, rodjake sa sela, željne grada i asfalta! Kad smo odrasle i uveliko išle u školu, ona je i tada živjela s nama, jer niko od nas nije mogao zamisliti da teta ne živi u našoj kući i željeli smo da tako bude u narednih sto godina.

Jednog važnog dana povela me je sa sobom u kuću naših poznanika i rekla da nikom ne govorim kuda idemo, niti šta ću tamo vidjeti! Dočekala nas je domaćica kuće, tiha žena po svojoj prirodi, ali je još bila tiša kad je muž bio u kući. Pozdravila se s nama i odmah tražila džezvu dok je njen muž sjedio na centralnom mjestu, za trpezarijskim stolom i ozbiljnog lica odbijao dim od cigarete kao da se takmiči sam sa sobom koliko daleko krugovi od dima mogu stići. Bio je to veoma strog čovjek, bar za nas djecu, po zanimanju šef računovodstva uticajne firme u našem gradu i apsolutni šef cijele svoje bliže i dalje familije. Često je službeno putovao, pa je s takvog jednog puta iz Splita upravo stigao. Teta je sjedila za stolom u njegovoj blizini, samo pola metra od njega s lijeve strane. Po njenom izgledu vidjelo se da treba nešto veoma važno da se desi. Njihova kćerka i ja smo negdje u ćošku šćućurene čekale to nešto, a šta – nismo imale pojma!? On se nekoliko puta značajno nakašljao da sebi da na važnosti i konačno je zavukao ruku u džep, na sto stavio prekrasnu crvenu kutijicu.

“Vidiš Doko, bolje od ovoga nisam našao u cijelom Splitu”. Otvorio je kutijicu i polako, izmedju palca i kažiprsta, podigao tetin prvi zlatni lančić u životu! Ona je prikovana za stolicu netremice gledala. Jedva se usudila da pruži ruku, uzme ga na dlan da razgleda komadić nakita koji je migoljio medju prstima. Šest godina ona štedi svaki dinar zbog ovoga! Samo ona zna koliko je željela da ga kupi i da na prvom vašaru prodje ponosno, pa neka “pasje selo” vidi šta ona ima!

Razgledala je svaki detalj i konačno, s velikom pažnjom, je lanac ponovo vraćen u crvenu kutijicu. Još se malo pričalo s koliko je muke pronadjen, baš takav, u cijelom Splitu, i eto, bio je jedan, jedini takav i posljednji, najbolji u čuvenoj zlatari. Nešto malo je bilo kusura uredno složenog s računom i garancijom. Krenusmo kući. Niko nikada nije znao gdje je teta čuvala, na kom skrovitom mjestu, svoj zlatni lančić.To je bila najsvetija tajna naše kuće. A do prvog vašara još pet mjeseci! Samo dva puta je sunce vidjelo tetin lanac, a i mi svi ostali. Sedmog jula o Sv. Jovanu i osmog novembra na vašaru o Mitrovdanu. Tri kruga oko parka u centru, teta prodje, dovoljno da svi vide koji treba da vide. Vrati se u kuću i lanac negdje netragom nestane I, na samo njoj znano mjesto, bude pohranjen. Lanac je bio garant da će ipak promjeniti prezime, makar jedan dan, kako je često govorila i priželjkivala.

Prvog prosca je odbila jer su joj žene rekle da ima vlage u kući i od tada takve prilike, kao što je on, nije više bilo. Moja starija sestra je često u tetinoj sobi nešto pisala. Teta diktira, sestra poslušno piše!. Teta nije znala pisati, bila je nepismena i ta scena se ponavljala jednom u mjesecu. Sestra je ćutala k’o zalivena, zbog bakšiša koji je dobijala za ćutanje, a pisma su letjela i prvo što smo shvatili, mi ostali, je da idu i dolaze avionom iz Amerike. Nakon silnih prepiski, garancija, posjeta američkoj ambasadi, stigla je i viza i došao je dan da teta u svojoj 48-oj godini života promjeni prezime i to u Čikagu! Pripreme su bile nevidjene u to vrijeme – 1972. godina! Jurij Gagarin je sigurno ležernije krenuo u kosmos! Budući muž, zvao se Rajko, je emigrirao u Drugom svjetskom ratu, udovac, traži curu iz svog kraja i našao! Jednog važnog popodneva povela me je sa sobom kod poznatog lokalnog šustera Zajke i rekla mi, usput, da nikom ne smijem reći gdje smo bile, ni šta sam vidjela! Teta je u obućarskoj radnji izvadila svoje nove cipele u kojima će kročiti na américko tlo. Po njihovom oskudnom razgovoru shvatila sam da je sve već dogovoreno ranije, Sa širokih potpetica majstor je vješto skinuo potplatu i dvije male, zlatne gomile, godinama sakupljane, ugurao pažljivo i ponovo zatvorio potpetice ekserima.Tu je bio čuveni lančić, prsten i narukvica koju je davno našla u snijegu. Sve njene nesanice, čežnje, nade i strepnje stale su u dvije potpetice! Gaziće po njima sa strahom i umirati pri svakom koraku u aerodromskoj zgradi, stiskaće stopala u avionu satima ako treba, samo da se dočepa te obećane zemlje, pa da se konačno izuje k’o žena i počne živjeti američki san.

Moj otac je tetu pratio sve do aerodroma u BG, jer sama ko zna gdje bi stigla?! Avion je odnio najdražu dadilju, njeno zlato i moje najljepše uspomene na djetinjstvo. Odmah po dolasku u Čikago se udala,dobila novo prezime i stekla nove navike. Čuvala je djecu svojih pastoraka i njima bila dadilja. I danas živi tamo, muža više nema, umro je, ostalo joj je njegovo prezime i kuća. Kažu da nas se baš i ne sjeća često, sjećanje je godinama blijedilo i nestajalo kao onaj dim cigarete na početku priče. Ja sam se nadala da će se sjetiti da smo bili dobra djeca koja su čuvala njene tajne i da nikada nismo nikome rekli gdje nas je vodila i šta smo tamo vidjeli, da će pozvati bar jednom telefonom i sjetiti se svega , da se bar smijemo i plačemo zajedno. Ali…. Daleko je Amerika.