Ciao Amore!

U Italiji, tačnije u Trstu, prije nekog vremena od naših zemljaka saznajem da moj prijatelj Lemi živi tu, da ima mali lokal, caffe s dva stola i isto toliko stolova vani u bašti , da ga svi naši često posjete i tamo se uglavnom i sastaju . Odlučih jedne večeri da ga pronađem . Dok sam lagano išla ulicama ka toj koju sam dobila kao njegovu adresu, kao kaleidoskop su se redala sjećanja i slike tog neobičnog lika u svim bojama njegovog života.

Valentina Terješkov je 48 puta obletjela zemaljsku kuglu. Moj prijatelj Lemi tri puta toliko, ali u autu. Iznebuha, pojavi se niotkuda u našem malom gradu, đira crnim džipom i pravi krugove, a grad mali pa začas prođe sve ulice da ga vide, manje da on vidi poznata lica provincije. Uvijek isti ritual, nekoliko krugova, lagano u trećoj i onda obavezan parking u centru. Važirajući se, otvara vrata crne limuzine s italijanskim tablicama, prve izlaze njegove duge noge u dobrim farmericama i još boljim cipelama. Dva metra njegove pojave jedva se nekako odvoje od auta jer to gabaritno auto, džip sa Mercedesovim znakom na “nosu”, dođe mu kao oslonac, njegova čelična snaga i moć koja je već pomalo iscurila u šestoj deceniji. Nije omiljen lik u gradu. Nekoliko je razloga zbog čega.

Prvi, bio je najljepši frajer u regiji. Drugi, nikad nije svoje srce dao nijednoj ženi do današnjeg dana! Treći, bio je žigolo, sve dok ga je tijelo, i važan dio tog istog, služilo .

Može se reći da je za te njegove godine dobar frajer, visok, vitak, redovno preplanuo, vjerovatno na nekoj obali po bijelom svetu. Kosa je duža, zalizana, srebrom prekrivena i on takav, čini se da je iskočio iz Viskontijevog filma. Šepuri se kao paun trotoarima u svoj svojoj veličini, školski primjer arogancije i nadmenosti. Sujeta mu dođe kao parfem na prostitutki, muškoj ili ženskoj, svejedno, da prikrije mrak preživjelih poniženja.

Trst, duga, topla noć, juli mjesec. U bašti caffe-a sam za stolom sjedi Lemi. Bašta i kafana su njegove, tako bar kažu. Ozbiljan, s nekom čudnom sjenkom na licu koja je nestala onog trenutka kad me je prepoznao. Bilo je vidljive radosti od tog iznenadnog susreta na njegovom tamnom licu. Zbog neusiljenog osmjeha ukazao se red bijelih zuba od porcelana koje je usadio zadnjih godina. Između nas je bilo nekog neobjašnjivog povjerenja. Viđali smo se rijetko u otadžbini, ali kad se vidimo i porazgovaramo nije bilo zadrške u biranju tema. Možda je cjenio kod mene to što sam ga znala slušati pažljivo dok priča i vidio je u mojim očima razumjevanje za mnogo toga o čemu je želio da priča, a plašio se kako će biti shvaćen.

“Sve mi je besmisleno, nikakve radosti ne vidim ni u čemu”- rezignirano poče Lemi odmah nakon pozdrava i zagrljaja zemljaka u tuđini.

Pokušavam da ga razgalim solidarišući se s njegovim osjećajem beznačaja svega mogućeg. Pričam mu neke sporedne događaje iz svog života i cijelo vrijeme zamišljam kako je izgledao pije 30 godina, mora biti da je on bio san svih žena koje su ga vidjele. Usudim se, doduše vješto, prečicama i bogazama, da nametnem eglen kako je bio prefrajer, sigurno, kad je sad takav, bez premca. Lemi, potpuno siguran da je čovjek za Hollywood, s osmjehom koji je rušio sve brane pred sobom do sinjega mora, a sinje more do koljena, i zbog tople noći u kojoj smo, a kako kažu, ima svoje moći, otvorio je škrinju svojih sjećanja, s napomenom – da to, što ću čuti, nerado priča i očekuje samo moje ćutanje, za svagda!

Od djetinjstva, svjestan svoje nadmoći u odnosu na druge dječake, u momačkom dobu postao je kao Apolon. Nije nikada bio neko ko bi se vruć vode napio i njegova opsesija je bila smisliti recept za lagodan život bez po muke, a sa svim užicima svijeta .

Mala varoš u kojoj je živio imala je mnogo imućnih trgovaca koji su uglavnom ženili mlađe djevojke. Vrijeme i ljudi u njemu prolete kao tren i te iste djevojke postanu zrele žene, željne svega što im pripada kao i svakom živom stvoru na planeti. Gazde im sve mogu dati osim onoga što se ne može napraviti, niti kupiti, tjelesnog uživanja u potpunosti, onako, kako je to bilo kad su bili mladi muškarci, puni svake vrste snage i ljubavne moći. Tu nastaju nepremostiv problem svake porodice, kad jedna, a najčešće muška strana, zataji. Čovjek s prosječnom inteligencijom to zna, a kamoli čovjek kao Lemi, pametan i vispren. Cijelu jednu zimu je ležao na svom pohabanom kauču i, potrbuške ležeći, razbijao svoju lijepu glavu kako bi skovao plan o čarobnom životu na račun onoga što mu je Bog dao.

U proljeće je krenuo u akciju. Sve je isplanirao. Pratio je danima kretanje gospođe Ajše. Vremešni muž je u magazi cijeli dan, a ona ide skoro svaki dan na pijacu u 11h. Ajša je imala u to vrijeme nekih 45 godina, a Lemi 25. Nije bila neke naročite ljepote, hitro se kretala, puna snage i volje za životom. Vidjelo se da se njeguje i brine o svom izgledu jer i nije imala nekih obaveza osim brige o kući. Djece nije imala.

Lemi je pozajmio od druga bicikl koji mu je bio glavni rekvizit za njegov plan. Iz prikrajka u blizini pijace posmatrao je Ajšino kretanje jer se nije smjelo krenuti u akciju ni prije, a ni poslije određenog trenutka, a taj trenutak je bio kad bude Ajša u blizini kuće u povratku s pijace, tako da ne može baš odmah da se vrati na pijacu s punim rukama povrća. Kad je Lemi procjenio da je taman da krene u akciju, zaskočio je bicikl i u priličnoj brzini, pazeći da je ne povrijedi, udario u njenu kesu s paradajzom, prednjim točkom. Jako je važno, kaže Lemi, da ne udari u kesu s paprikama jer su skuplje, a za paradajz, koji je i tad bio jeftiniji, ima neku siću, onih para, sad je to otprilike 1 evro. Na sve moguće strane se razletio paradajz po ulici što je i bio plan, da se ne može ni slučajno pokupiti i vratiti u kesu. Zrele, crvene loptice paradajza su odletile po asfaltu, kao i Lemijeve želje, na sve strane, da se ne mogu pohvatati nikad!

Lemi se izvinjavao gospođi sav skrušen, objašnjavao da će nadoknaditi štetu. Naravno da je Ajša, vidjevši pred sobom čarobnog muškarca, začas oprostila taj incident i s vrtoglavicom od iznenadne ljepote ušla u kapiju iza koje se sakrila i virila na ulicu da još jednom vidi to savršenstvo sazdano u muškom tijelu. Najvećom mogućom brzinom Lemi je na biciklu odjurio na pijacu, kupio paradajz i dao posljednje parice iz džepa. Istom brzinom se vratio i sav oznojen pozvonio gospođi Ajši na vrata. Na ovom dijelu priče Lemi povlači dim iz cigarete i značajnom pauzom mi naglašava da je tu, na njenim vratima, na njenom kućnom pragu, glavni trenutak skovanog plana, a to je, da li će ga ona pozvati u kuću na kafu. Ako se to dogodi, Lemi kaže: “Ja znam da je dalje sve završeno, samo da pređem njen prag!”

Gospođa je otvorila vrata i sva zarumenjena u obrazima, ogrnuta svilenim šlafrokom, tobože se ljutila što je morao da joj kupuje novi paradajz kad će ona ionako sutra na pijacu i sve tako, “niste trebali”, ali nikako da ga pozove unutra. Mudar, isplaniran do sitnog detalja u koji spada i “šta ako ne zovne “, upitao je Ajšu ”da li može dobiti vode jer se oznojio jureći“?

Ajša je bila žena starinskog kova i ne pozvati nekoga sa svoga praga da uđe u kuću, ko je žedan i još joj učinio uslugu, to je nezamislivo! Otvorila je širom vrata i rukom pokazala da izvoli ući na kafu i ratluk. Taj njegov korak je bio prvi od hiljadu koji su ga odveli u mnoge kuće kod mnogih starijih žena, kojima je svojom ljepotom i tijelom pružao sve što nisu imale dok su im muževi u svojim radnjama vodili poslove ili s društvom sjedili po kafanama, do kasnog popodneva, uz umaštene ovale pune mesa i ostalih mezetluka .

Lemi je svoje najlepše godine rasipao po tuđim kućama i po tuđim ženama. Ispunio je svoj zimski plan i životni san. Imao je novaca pune džepove, putovao na sva mjesta o kojima je sanjao, sam, spavao do podne, jeo šta je htio i mrzio žene koje je ljubio, svim mržnjama ovog svijeta i kako mi reče, ponekad, jedva se savladavao da u trenutku sladostrašća jednu od njih ne udavi i tako oslobodi sebe te gorke vode koju je popio onog dana kad je ušao u Ajšinu kuću.

Kako je njegova priča odmicala on je počeo da mjenja izraz lica i vidjelo se kako ga je obuzeo bjes i gnjev. Sam sebi se pravdao za dane i noći koje je protrajbao kao muška prostitutka i glavom mi pokazao na caffe ispred kojeg sjedimo.

Ovo sam tako i zaradio, isto tako i ovde u Italiji. Kada sam došao prije 30 godina u Trst, jedan naš čovjek koji se sam prozvao Đani, uveo me u krug vremešnih dama. Ja ionako ništa nisam znao, ni umio raditi samo to što sam i tamo, kod nas, radio i tako nastavim. Bilo je svega, jednom čak i u zatvor zaglavim, sreća, kratko. Đani me izvukao jer je gospođa prijavila policiji nestanak neke narukvice koja je vrijedila koliko i sve moje u životu što sam imao.

“Vjeruj, ja s tim nemam veze”, Lemi mi se pogledom uvukao u zjenice i približio da stvori jači utisak da govori istinu, ”Sve i svašta sam radio, ali krao nisam!”
Mislila sam da uvijek imam rečenicu ili riječ za sve prilike i situacije. Odjednom vidim da je nestala i da je nemam. Pretumbavam po glavi, želim je izvući kao iz bunara kofu s vodom na čekrk, ali ne ide. Kao nešto za spas, da amortizujem njegovu muku koja se ne može obrisati jer takva gumica još nije izmišljena. Sreća pa on nastavi sa svojom ispovjedi.

“Imam dosta toga dole, dvije kuće, stan u Beogradu, neko bi rekao da se isplatilo, ne znam!”
Duboko uvuče dim cigarete, napravi pauzu dok ga vrati u vazduh i sav ispresjecan izlazi s novim riječima.

“Znaš šta me je uništilo u životu? Moja ljepota za koju nisam nimalo zaslužan, već mi je Bog dao! Da sam bar manje želio sve bi bilo drugačije. I znaš još šta mi je najgore od svega?”
Držeći s dva prsta korijen nosa, između obrva, nastavi: ”Samo da mi je da odavde istjeram miris tog kiselog znoja starih žena koje me nagriza kao sirće, a sirće najprije pojede bocu u kojoj stoji!”

“Vrati se kući, kako god da je!”, skoro zapovjednički mi se obrati. “Teško je i kasno je, najljepši je grad onaj u kojem je čovjek srećan, zapamti!”
Zapamtila sam.