Carpe Diem

Iskoristiću dan – carpe diem!

Koliko puta sam čula tu famoznu rečenicu, redovno od ljudi koji putuju na more. U stanju su voziti cijelu noć po desetak sati do obale, samo da mogu reći: “Iskoristiću i taj dan!”, a ustvari iskoristi noć njega do krajnjih granica izdržljivosti. Kad konačno, ako živ dođe, stigne na plažu netom iz auta i stropošta se na pijesak u polukomi, do podne je u stanju obamrlosti. Probudi se u trenutku kad mu se tijelo počne pretvarati u buktinju i nekako u podlivima oko očiju uhvati neki hlad – al’ kasno! Do večeri pečen-prepečen!

Cijelu noć gospođa ga umotava u krpe natopljene jogurtom i svi ne spavaju od jauka i prenemaganja.

Ležim na plaži ispod bora i posmatram ljude oko sebe. Došlo mi na kraju dana, kad je “pučina plava počela da spava”, da aplaudiram i vičem naglas: “Žene, pobijedile smo!” Nema muškarca iznad 30 godina koji nije bremenit sa stomakom koji ga preteže. Svi, baš svi!

Mršavi s nožicama kao slani štapići, a pupa ispod grudi krenula, naduvan balon 7-mi mjesec. Ovi malo bucmastiji jedva se nose sa sopstvenim stomakom. Kad plivaju leđno, stomak ih kao plovak održava na vodi. Cijela kolekcija stomaka. Hvala prirodi za taj revanš celulitu!

Uz veselu graju stiže familija i smješta se u blizini moje ležaljke, na pijesak. Djeca s kanticama, mama s torbama i užinom u jednoj ruci, u drugoj peškiri i maziva, o ramenu treća torba s igračkama, a pater provukao glavu kroz ogromni zeleni šlauf-aligator, a u rukama mu naduvan plavi dušek. Jedva je prošao tako gabaritan kroz masu. Na licu ima utisnut široki osmjeh kao kod bivše supruge bivšeg fudbalera. Bez prestanka je u osmjehu. Nakon kratkog vremena podigao se i leđima okrenut moru u raskoračnom stavu proveo je sat vremena buljeći u žene koje su kao sardine u redovima ležale ispred njega. Šatro, sunča leđa!

Osmjeh se raširio i dostigao dimenzije pekare od zadovoljstva koje gleda ispod tamnih naočara, a ima čvrst alibi za taj užitak. Žene ispred njega, pružene k’o oblutci ili u položaju nogu “ginekološkog pregleda”, hvataju sunce i prevrću se s boka na bok, a gospodin Stojko (jer stoji uporno) u sebi se zahvaljuje Bogu za prizor “žive prirode”. Kad su mu leđa počela cvrčati, a njegova Skvo popriječila ga pogledom, onako značajno, iskosa, prizemljio se I čujem kako joj se pravda: “Treba iskoristiti dan!”.