Čarobni ključ

Korona je potpuno ista kao neka omražena komšinica ili daljnja rođaka bez koje nije mogao proći nijedan ručak, niti popodnevna kafa. Niko je ne zove, čak i ona osjeti koliko je nepoželjna kad se koluta očima na njen dolazak i prisustvo. Ali, ne vrijedi!

Taman pomisliš – nema je, a ona iza vrata u hodniku, bane odnekud kao da je kroz tavanski otvor propala i stvori se niotkuda. Desi se da i kad umre, takva “pribadača”, njen duh je prisutan u svakoj našoj sobi, u ladici za escajg, kutiji igala i konaca, u malim teglicama začina. Nema tog mjesta gdje nije posijala sebe.

Talog tog čemera se već slegao toliko da se u nama mogao sifon začepiti, onaj od želudca do crijeva, jer se taloži, evo već, godinu. I onda nas protrese zemljotres! U ranu zoru, pa sutra u podne. Toliko da se talog sa dna duše podiže do tjemena.

Sve insignije pobunjenika kućnih izolacija, odreda maskirnih pojava, distance od dva metra, proslave Nove godine u sopstvenoj kući s najbližima, sve nestade u paničnom strahu za gubitak četiri zida i krova nad njima. Svi su izjurili napolje, usput se moleći bogu da se stigne do izlaza i slobodne teritorije.

O, kako je divno imati svoj dom kad si zbog zemljotresa napolju i ne znaš kad se smiješ vratiti unutra. A unutra, znaš da je toplo i da sve miriše na tvoju dokolicu.

Čekamo noć i već je vrijeme spavanja, a niko se ne skida. Slušam komšinicu, kaže da će u cipelama leći u krevet, obučena, spremna za pokret i bježaniju kao u trećoj ofanzivi, preko Kozare! Stiže mi poruka od kćerke: “Nemoj se svlačiti potpuno i nek’ ti je pri ruci telefon, novčanik i pasoš!” Rekoh joj: “Neću na godišnji valjda! Pametnije u tom slučaju da zanoćim u autu.”

Dijete misli da zemljotres dolazi noću kao duh, pa da se spremim za dobrodošlicu i da mu obučena salutiram!

Zovem telefonom jednu prijateljicu koja je gromko bogoradila na doček Nove godine u svom stanu, jer je odavno pripremila novu haljinu. Popila je leksilijum poslije zemljotresa i tako kao uspavana ljepotica polako sriče. Namjerno je pitam, kao da ne znam, gdje će biti u četvrtak. I čujem nevjerovatnu rečenicu:

“Moja kućica, moja slobodica,

mužić – ključić!”