Čaj Za Dvoje

Kad god želiš da ti neka milina zamiriše i osjetiš potrebu za ljepotom koja se ne može ničim naružiti, sjetiš se djetinjstva, mladosti i dragih ljudi koji su te godine ispunjavali.

Centralno mjesto našeg kraja imala je crkva. Oko nje veliko, uvijek uredno i pokošeno dvorište. Mnogo stabala lipe je još od bog zna kad posađeno oko nje. U šestom mjesecu kad lipa procvjeta i sve oko sebe pretvori u raskoš, nježne žute i zelene boje, taj blagi, očaravajući miris te prati i nosi kao oblak, kad god se prođe tom ulicom ili crkvenim dvorištem.

Kad su se sve “oluje” stišale, poslije zlog vremena se ljudi počeše vraćati kućama da pokupe razbacane stvari u i oko njih i donekle poprave štetu. U jednom od četiri lokala-kafea u bivšem Novitetu, koji je pretvoren u kafanski centar, sasvim slučajno sretoše se dvoje ljudi iz okruga lipa. Ista generacija srećnog djetinjstva iz klupa “Junuza Duruta”.

Prošlo je mnogo godina od tada. Nađoše se tu, u svome gradu, na odmoru. Čavrljali su uz piće – ko gdje sad živi, koliko djece, šta rade, i sve tako redom i on je, nakon nekog vremena, upita:

• Znaš li ti koliko sam ja bio zaljubljen u tebe?
• Znam da su te zadirkivali u školi, tvoja klapa, I bilo je smiješno kako si se sav mijenjao u licu kad se sretnemo!

Oboje sa smijehom sad o tome pričaju i sjećaju se milion detalja i anegdota. Te su uspomene relikvije pohranjene u glavi i te se ladice otvaraju kad god poželiš najljepši san na javi da odsanjaš. Ovaj neplanirani susret je bio trenutak za otvaranje najdražih dječačkih tajni.

• Negdje poslije osmog razreda, svaki dan sam dolazio u crkveno dvorište, iza naših kuća. Dojurim u dva koraka i samo preko ograde skočim i na lipu. Od kuće ponesem neku kesu i na krošnju. Cijeli dan skoro tu provedem, berući. Svaki dan po jedno drvo i redom. Niko me ne vidi od lišća razgranatog drveta, a ja sav srećan. Mogu na miru, a da me ne vidite, da vrebam I čekam kad ćeš ti izaći u svoje dvorište, da te gledam.
• Stvarno si to radio ili se zezaš?
• Kakvo zezanje?! Mogao sam satima tako, ne bi mi dosadilo da mi mater nije pokvarila sve. Za nekoliko dana napunio sam jednu sobu lipom, koliko sam nabrao za čaj. Kad više nisu znali šta će s tim, mater poče galamiti i mene, jer je već do te mjere miris lipe bio u kući, da se stara opila i počelo joj zlo bivati. Tako mi zabraniše, a bila je prava osmatračnica, na 50 metara samo od tebe.

U glasnom smijehu oboje su uživali u tim anegdotama koje su sada, poslije svega, neprocjenjive vrijednosti. Čega se sve nisu sjetili i sad otkrivali ono što je nekad bilo “u zemlju zakopano”.

Nisu se, do danas, više sreli, iako oboje dolaze na odmor u te iste kuće koje od crkvenih lipa dijeli samo ograda. Ona se, svaki put kad pogleda u to raskošno drveće, sjeti svog druga iz komšiluka, zamišlja ga kako sjedi u krošnji, skriven, i bere lipu koju i ne gleda dok to radi, već očekuje pogledom zureći u njeno dvorište da je samo vidi, makar toliko.

Svaki put, do  današnjeg dana, bez izuzetka, gdje god se nađe u tom ozbiljnom, dalekom svijetu, ona    naručuje čaj od lipe, kao omaž velikoj ljubavi malog dječaka.