Brvnara

Od rođenja, pa narednih 11 godina, ovo je kuća u koju sam gledala svaki dan, kroz prozor zgrade preko puta, u ulici Ive Lole Ribara br.4.

U prizemlju je bila velika prodavnica svega zamislivog.

Na spratu – dva stana. Lijevo Bojinovići, a desno Ninkovići. Naša teta Doka, dadilja, čuvarkuća, dobri duh našeg djetinjstva, ne bi nam dala uveče kad pada mrak da palimo svjetlo u našem stanu dok Bojinovići ne upale svoje. Taj žuti prozor u sutonu kod Ilije bankara i njegove žene Draginje bio je nama mjera kad smrkava i da li je vrijeme za elektriku!?

Poslije svih ovih godine, a nije ih malo, vidim samo jedan razlog tetinog čekanja svjetla s tuđeg prozora. Sigurna sam da je bračni par Bojinovića važio za ugledne ljudi, a pošto je domaćin u to vrijeme bio školovan čovjek i to ekonomista, što je značilo da zna s parama i troškovima, vjerovalo se da se treba gledati – kako ON.

Bilo kako bilo, to su sad, kad većina likova mog djetinjstva nije medju živima, najdraže uspomene koje izazivaju  tugu i sažaljenje istovremeno. Koliko je “veliko” bilo upaliti jednu sijalicu u mraku? Kako se vješto kalkulisalo sa svim rashodima i pravila atmosfera u porodici, da je puno svega i da ništa ne fali.

Sjećam se da je radio aparat uvijek bio upaljen i stalno je prostor bio ispunjem muzikom, narodnom. Uzori su bili čestiti ljudi i njihove porodice, a bilo ih je toliko da su u rokovniku mojih sjećanja sva mjesta popunjena.

P.S. To čekanje, da Bojinovići prvi upale svjetlo, dešavalo se samo kad otac nije bio u stanu, jer je u to vrijeme često bio na poslu u Domu zdravlja ili na gradilištu, kad je pravio našu kuću. On je imao pasiju da su sve sijalice upaljene oko njega, tako da su se mjere štednje sprovodile samo u njegovom odsustvu.