Bijele Laži

Druga polovina prošlog vijeka. Bezbrižnost dječija i optimizam odraslih. Tri marke televizora u čitavom gradu, toliko  aparata. “Silva”, “Atlas” i “Rudi Čajavec”. Malo ko je imao automobile i to se znalo: doktori, samo neki profesor, sudija i rijetko koji direktor. Tako sve do 80-tih kad poče kupovati automobile i sitna boranija.

Uglavnom se putovalo autobusima. Kada je Crvena Zvezda igrala u Splitu sa Hajdukom, bar dva puna autobusa su maksuz prevozili putnike, naravno muškarce, na utakmicu u Split. To je bio događaj bez presedana! Najprije se vrše pregovori i pripreme ko ide i kad se ide. Kad dođe “sudnji dan”, naši očevi koji putuju, pakuju se otprilike kao Armstrong na mjesec. Ispraćaj na sva zvona, iako je do Splita samo 100 km, sat i nešto vožnje. Povratak je uveče poslije utakmice, obično oko 21h. Tada započinje šiz!

Moj otac ulazi u kuću i još s kapije zvoni sve od njega da glasno najavi svoj dolazak, svi u komšiluku neka čuju da se vraća iz neke važne misije. Mi svi čekamo kao zapete puške da čujemo detalje jer rezultat nama nije ni bitan i već smo ga čuli, ali… sve ostalo, jer igrao je Džajić, a to je kao da ti ove godine dođe u kuću Mesi i cijeli tim Barselone proširen sa Đokovićem lično. Gledati tada Džajića uživo kako dribluje s loptom, privilegija i san snova svakog muškarca od rođenja do smrti.

Stari se raskomoti od puta, sjedne za sto i obavezno “zateže” atmosferu, ništa ne govori već nekim običnim pitanjima i nevažnim rečenicama podgrijava našu znatiželju. Mater ga pita kako se proveo i šta je bilo tamo, pa konačno otpoče kako su, eto, slabo igrali, naravno po njegovoj “stručnoj” procjeni, ali sve je to prošlo kako je prošlo, dok on nije sa grupom navijača dočekao ispred svlačionice da izađu igrači i uđu u svoj autobus koji će ih odvesti kući u Beograd. “Džedžili” su oni gotovo sat vremena ne bi li vidjeli svoje miljenike makar sekundu, tu, u svojoj blizini, na metar, dva. Kad su se pojavili, priča Stari, ide njih nekoliko, a iza njih se pojavi Džaja. U trenerci, maše, otpozdravlja navijačima i kako otac reče – Ja sam ga upitao: “Jesi se umorio, Džaja?” Džaja mu je, navodno, dgovorio: “Nisam, malo samo!”.

Danima i godinama se prepričavalo po našem kvartu, očevom preduzeću, u mome razredu, gdje god, kako je otac pitao Džaju “da li se umorio?”. To je bilo pitanje svih pitanje. Sto puta prepričano, navodno, od Džajićevog izlaska iz klubane na stadionu, do autobusa Zvezdinog, koliko koraka je napravio, kojom nogom je zakoračio u bus, gdje je sjeo, na koje sjedište, ali obavezno apostrofirano na pitanje – ”Džaja, jesi se umorio?”.

Sve do 2016. godine, proljeća, kad je moj Stari umro, to se pominjalo i iznova pričalo sa novim dodacima i ukrasima priče u koju je i sam otac povjerovao. Naš život u provincijama je sav bio od mitova i “bijelih laži” kojima smo šećerili bezbojnu svakodnevnicu. Vrijeme bez idola, zanosa i legend, ali onih koji su nabolji u dobrome, a ne u zlu. To je prazno polje monotonije i kratkih užitaka koji traju koliko i jedna pjesma od 3,5 minuta.

Posljednjih godina moj otac nije gledao na TV-u utakmice, niti ga je sport više interesovao uopšte. Jako me to čudilo nakon godina u kojima je sve pratio, čak noću u 2h ustajao i sve nas budio da gledamo Kasijusa Kleja. Pitala sam ga što ga više ne interesuje sport. Reče da, “otkad je vidio Džaju, kako ga vode s lisicama u “bajbokanu”, on, moj otac, je sa sportom završio!”.