Bijela uniforma

Odzvanjale su potpetice ženskih cipela po mermeru hodnika Hipotekarne banke. Kad je ta osoba stigla na kraj hodnika, pred kancelariju, uhvatila je tankim prstima željeznu, rezbarenu kvaku na dvokrilnim vratima od hrastovine i ušla u prostoriju. Odavno, na vrata direktorove kancelarije, ona ne kuca i odmah otpoče tiradu:

– Lacko, ne mogu da vjerujem! Da li je moguće da tu ženu, to nezgrapno čudo, ti šalješ u bijeli svet da nas bruka?!
– Pretjeruješ, Cano, daj smiri se, molim te! Tako je određeno i javljeno. Pusti ženu, ajde boga ti, ide među te svoje mečkare s njom, dan-dva i eto je nazad.
– Čovječe, ko će nama ta dva-tri dana čistiti, ko će nam kafu i čaj kuvati, a tek WC čistiti, jesi o tome mislio?
– Cano, riješiću sve. Ne brini!
– Jako loše radi. Zna da piše u personalnom dosijeu da slabo radi svoj posao, da ima prigovora, ništa! Ona uvijek ista, ošljari i to ti je.
– Dođi, Cano, malo mi protrljalaj slijepoočnice, nešto me glava boli cijeli dan! – direktor namjerno prebaci temu razgovora.

Ona se smjesti u njegovo krilo k’o u svoju fotelju i poče da mu zavlači svoje prste kroz kosu. Na vratima se začulo tiho kucanje. Žena otvori vrata, jednim korakom stupi na crveni ćilim, bojažljivo, da ne remeti naelektrisani vazduh u prostoriji zato što ih je zatekla i za koje svi u banci već znaju da postoji intriga među njima. U radnoj kecelji čistačice, preko sive duže haljine, s maramom na glavi vezanoj na potiljku, žena stamene građe tijela, skoro zamuca:

– Direktore, oprostite, ali trebala bih ja neki dan da odem, znate, nisam ja htjela, ali…
– Znam sve. Pustiću te, iako nije red. Nego, sreća ti je što su ti ljudi mene lijepo zamolili.

 
Bojažljivo se okrenula prema vratima da krene i nestane što prije, što dalje odavde, kad je čula Canin piskutavi glas kroz histerični kikot koji ju je u mjestu prikovao:

– Lunka, hoćeš li kupiti neku kolonjsku vodicu u Parizu? – rečenicu je završila smijehom, dok je žena, ne dotičući pod, bojažljivo izašla s osjećanjem da su joj noge kratke k’o pedalj i da na ramenima stoji tovar od olova.

Željeznička stanica u Beogradu.

Neuobičajena gužva i žagor. Smijeh odzvanja. Dozivanje muškaraca u uniformama vojnika, glasni razgovori u grupama, neki se grle, poneko čak i zasuzi od uzbuđenja. Samo nekoliko muškaraca u crnim odjelima i sa šeširima na glavi stajali su u odvojenoj grupi i držali se ozbiljno i važno. To je bio politički vrh države. Pristigla su i otmjena gospoda iz francuske ambasade na čelu s konzulom, lično. Na peronu je stajao crni, željezni div, polegao po šinama, voz Orijent ekspres.

Prvi je put u Beogradu po naređenju vlade Francuske. Desetogodišnjica je od kraja 1. Svjetskog rata i sve zvanice i gosti vozom će u Pariz na paradu i slavlje. Iz gomile neko povika:

– Sestro, živa li si? Kažem ja njima – bez nje nema ni puta, ni proslave!

Nastade opšta graja praćena uzvicima radosti:

– Vidi naše Mile, naše rođene!
– Sestro naša, daj da te zagrlim, vidi ti nje, vidi naše lepotinje, naše snage i uzdanice!

Trajalo bi to radovanje susreta ko zna koliko da otpravnik, u dogovoru s konzulom, nije svirao pištaljkom i viknuo:

– Polazaaak!

Orijent ekspres je krenuo s odabranim putnicima prema Parizu.

U plavom salonu voza, na ivici fotelje od pliša i zlatnog brokata, sjedila je Milunka Savić. Uzvrpoljila se kao da treba svakog časa ustati i nekome ustupiti mjesto. Nenaviknuta na raskoš i uslove života otmjenog svijeta osjećala je nelagodu. Oko nje njeni ratni drugovi Gvozdenog puka, srećni što su opet zajedno. Malo-pomalo, kako je voz gutao kilometre, putnici su se sve više prisjećali doživljaja iz rovova i gudura pod ledom Albanije, Cera i Kolubare. Milunka, kako je razgovor tekao, nesvjesno se sve više i opuštenije smještala u fotelju, da bi nakon sat vremena naslonila obe ruke i glavu na uzglavlje prekriveno bijelim šustiklama. Svako u vozu bi da nešto kaže, da pita one koje nije vidio dugo, da zagrli drugove s kojima su smrt varali…

Kroz vagon voza laganim hodom prilazi visok, vitak muškarac u tamnom odijelu. Nakloni se Milunki i na srpskom jeziku s francuskim naglaskom reče joj da je on impresario francuskog konzula i da konzul želi da je pozdravi, pa se nada da joj neće smetati. Milunka u momentu pođe da ustane sa sjedišta i da na nogama dočeka konzula, ali joj gospodin u tamnom odijelu blagim pokretom ruke, stavljajući je na njeno rame, a drugom pokazujući sjedište, reče da sjedne i da ne brine.
Otišao je u drugi dio voza i brzo se vratio, ovaj put u pratnji konzula koji je sjeo preko puta Milunke. Govorio je na svom jeziku, pa je njegov impresario prevodio svakih nekoliko vezanih rečenica:

– Želim Vas pozdraviti i zahvaliti što ste prihvatili poziv da uveličate naš zajednički jubilej. Kad stignemo u Pariz sve je organizovano za učesnike parade, a Vas će lično primiti general Franše d’Epere. Takođe ćete, odmah po dolasku, dobiti svečanu bijelu uniformu za paradu, koju je lično za Vas birao general. Vi ćete samo pripremiti Vaša odličja koja ste ponijeli, vidim ih na Vama i naš ordonant će to sve organizovati da se postave. Vi ste, madam, zadužili Francusku državu od Kajmakčalana koliko i Srbiju, pa se nadamo da ćete možda sad prihvatiti ponudu da živite u Parizu.

Konzul je ustao, učinio naklon glavom i povukao se sa svojom svitom. Milunka odahnu. Sve ovo u vezi konzulove posjete bi joj neprijatno, jer ona je nenaviknuta na ovoliku strku oko nje. Voz juri, predjeli promiču, smjenjuju se brda i doline, planine i sela u daljini. Malo dalje od vrata kupea salona sjedi Radan. Vižlasti momak kojeg Milunka zna još od Kolubarske bitke. Ranjen je pred sam kraj rata. Malo zateže desnu nogu u hodu. Sjeća se Milunka da je u ratu stalno nešto bilježio, pa kad bi ga u časovima predaha drugovi zadirkivali, a on bi im govorio kako će on, jednog dana, sve ovo što im se dešava napisati i objaviti svijetu. Zaposlio se 1919. u Politici. Pozva ga Milunka da priđe bliže, da sjedne i da malo porazgovaraju. Poče ona malo šaljivo:

– Rale moj, sjećam se kako si stalno govorio: „Sve ću napisati jednog dana!“ Vidiš, došlo tvoje vrijeme.
– Jesam dosta, ali ima još puno toga, Milo naša. Da sam samo o tebi pisao, bila bi knjiga vrijedna tovara blaga!

Ona se malo nage prema njemu i poče tiše govoriti:

– Molila bih te da mi nešto kažeš što ću te pitati, ali da ostane među nama. Šta ti misliš, jer si u tim važnim novinama, da li će nas tamo u Parizu, na tom skupu, kad se nađemo, hoće li nas slikati i naša Politika objaviti?
– Kako neće, Milunka, ako boga znaš! Pa to će cijeli svijet objaviti, znaš li šta je to, ima da ti se dive svi, i tebi i nama!
– Molim te, Radenko, možeš li ti urediti da Politika ne objavi mene na tim slikama? Eto, vas ima dosta, to je u redu, ali nije pametno da se ja vidim i da narod prepričava.

Radan otvorio usta u čuđenju, krsti se, gleda u ženu, svog ratnog druga i ne vjeruje šta čuje:

– Bog me ubio ako nisi smetnula s uma! Šta to pričaš?
– Polako, Radane, ne razumiješ me. Zamisli mog direktora kad otvori novine, a ja sa sve ordenima i to u bijeloj uniformi k’o da mu prkosim, jer on nikad nije izašao u novinama, a da se ja slikam, žena koja čisti njegovu kancelariju… Nisam za to i eto!

Čoviek je gleda netremice, pa se rastuži i unese u lice Milunki. S obe svoje ruke uze njenu desnu šaku i tužno reče:

– Ti, koja se nikog na svijetu nisi bojala, sad, poslije svega, treba da uzmičeš pred kancelarijskim pacovima kojima si donijela slobodu na tacni. Ne ide, Mila, neće moći!
– Radane, druže moj, ti nisi žena i ne znaš da mati mora zadržati posao, jer puna mi je kuća djece. Imam usvojenu i moju koju sam rodila, a svi su oni moji i valja to nahraniti.

-. Da je bog htio da ovo ne doživimo, davno bismo otišli, a znaš koliko je bilo prilika za to!
–  Nemoj se, Rale, ljutiti, ali te molim, samo mi boga ne spominji. Ja u njega više ne vjerujem, od Albanije. Nikako! Da ga ima, ne bi ono dozvolio šta smo prošli. Strašni sud!

Okrenu Milunka glavu da joj drug ne vidi oči. Nekako se suzdrža da ne zaplače i nastavi tiho: – Biće dobro, znam, samo da stignemo i to obavimo, pa čim prije da se vratimo svojoj kući.