Bečki Dječaci I Djevojčice

Mali grad na jugozapadu državice koja ima tri imena. Srednje “i” ima kao Trinidad i Tobago. Izjednom, pogađajte kako se zove!?

U prošlom vijeku je u tom gradu živjela žena koju su svi zvali po prezimenu muža. Ako je npr. prezime Smiljić, ona je Smiljuša, ako je Lero prezime, ona je onda po narodnom Leruša, i tako sve …

Bila je baš lijepa žena, sjećam se, ali imala je neku nezgodnu osobinu koja je sad veoma popularna, ali njen problem i nevolja je bila što je živjela u vremenu kad je svijet držao do finog ponašanja, moralna načela su vladala u društvu, tako da je svako nekontrolisano i neprihvatljivo djelo bilo anatemisano. Nije ništa bilo toliko ružno u njenom ponašanju, osim što je bila neki lokalni obavještajni centar iz hobija. Sve je znala o svakome. Gdje, ko, s kim, šta se priča po gradu, šta je bilo i šta će biti, eventualno.

Njen muž, već u nekim zrelim godinama, dosta ozbiljan i ćutljiv čovjek, često je prekorijevao zbog te njene osobine, jer gdje god je čuo za neku priču o nevidljivim događajima, uvijek se vijest završavala sa: “Pričala mi Leruša!“. Dosadilo  mu stalno pominjanje njenog imena uz svaku intrigue I neprovjerenu glasinu i on odluči jednom, poslije svađe s njom oko njenih aktivnosti glasnogovornika mahale, da je zaključa u stanu kad on pođe vani. Tako i uradi. Zaključao je i odnio ključ sa sobom računajući da ona neće moći izaći da razmijeni sa ženama informacije. Istina, u to vrijeme  su postojali instalirani fiksni telefoni u gradu, ali oni nisu imali u svom domu, jer njen muž, kao gazda kuće, nije htio da uvede telefonsku mrežu ne bi li nekako umanjio protok informacija u svojoj kući. Zalud!

Gdje god dođe i prođe, čuje kao vjetar iza sebe: “Rekla Leruša.“

Iznerviran tako vrati se kući, putem prebira po glavi misli i pita se kako kad je zaključana. Kad je bio u blizini stambene zgrade u kojoj su stanovali, imao je šta da vidi. Njegova voljena supruga na svome balkonu, nagnuta preko ograde do pola tijela, razgovara sa ženama iz zgrade, a one, svaka na svome balkonu, stoje i dozivaju se. Okitile žene zgradu svojim pojavama  na balkonima slično novogodišnjoj jelki s ukrasima nepravilno raspoređenim, čavrljaju i guču kao “Hor bečkih dječaka”.

Ozlojeđeni muž otključa vrata i uđe u stan, baci ključ na sto i bijesno kaže ženi: “Evo ti, idi kud’ hoćeš! Odnio te đavo, svakako se baviš đavoljim poslovima. Ja dižem ruke od tebe i tvoje jezičine!“

Tako je naša Leruša bila preteča PR persona, “krtica”, insajdera i tome sličnog.  Samo, u pogrešno vrijeme.