Bebi-sapun

“Prije tvog rođenja tvoji roditelji nisu bili dosadni kao sada. Postali su takvi zbog plaćanja tvojih računa, čišćenja tvoje odjeće i slušanja tebe kako pričaš kako si “cool”. Zato prije nego spasiš šume od parazita pokušaj da složiš orman u svojoj sobi.”

Ovako je mladima poručio Bil Gates, jedan od najbogatijih ljudi planete.

Mladi k’o mladi, ali nikad kao sad nestrpljivi, pripremljeni samo na kratke užitke s produženim dejstvom i nepripremljeni da život nije nimalo fer.

Slušam kako pričaju o ljepotama života tamo negdje, a ovdje gdje su neće ni za drvo ni za kamen! Dolazim u rizik da me izvedu na strjeljanje ako im ispričam, a imam još uvijek žive svjedoke, da sam prve dvije godine karijere od ukupno 33 koliko imam, radila kao volonter (besplatno), udata i imala dijete od dvije godine života. Učila posao voditelja u radio programu, ovo što sada zovu već “pečen” voditelj .Tada je to bio početnik koji se trebao dokazati da zna. Starijim kolegama otići po doručak, kafu, novine. Da li bi sada to neko prihvatio koga vi poznajete?

Nisam zlurada, ali se pitam šta bi se dogodilo s ovim današnjim mladim generacijama da dožive situaciju koja je nama bila česta životna okolnost, da nemaju struje danima, čak i godinama, da takođe s tim u tandemu nema vode u česmama, nestašica goriva, a u radnjama na rafovima samo bigule (makaroni) i krompir. Danas ako pet minuta nema interneta to je jednako kao smak svijeta! Kad bi se na sat vremena zatvorili kafići nisam sigurna da ne bi kolektivni očaj doveo do slučajeva suicida. Minut bez mobilnog telefona ravan je “sto godina samoće” samo bez Markesa jer njega ionako malo ko čita.

Pita me jedna mlada mama kako smo mi mogle izaći na kraj s pamučnim pelenama i u tim okolnostima živjeti?

To znači, za svako presvlačenje djeteta, pelene umjesto u kantu za smeće kao sad, u veš mašinu pa pranje, sušenje, peglanje i sve tako u krug dvije godine po jednom djetetu. U zimskom periodu zaleđene pelene skidaš sa štrika pomoću kliješta, a potom onako skočanjene kao poklopac od električnog šporeta, unosiš u prostoriju i cijeli dan kačiš na sve strane gdje postoji šansa da se suše, čak i na luster. Soba u tim bijelim zastavama liči na ratnu bolnicu iz filma Bitka na Neretvi. Kad se konačno sve osuše – tog pustog zadovoljstva i sreće za zaključkom – sve su osušene i čiste bar do sutra! To sutra pređe u prekosutra, u nakosutra u izasutra u ……!

Kad smo već kod toga, ništa ljepše od tih bijelih zamotuljaka u pamuku koji mirišu na sapun Merima Kruševac, a vi slobodno recite kako smo mi, moja generacija i ove prije mene, “passe” i da nemamo pojma šta je život u savremenom dobu kad se sve frndalja u kontejner. Problem je nastao onog časa kad ste u kontejner pobacali i sve ostale vrijednosti koje su vam se potkrale i niste ih prepoznali da nisu otpad već smisao.