Ambasador Nikaragve

Na sve strane naše bivše, gdje god da pogledaš, po drumovima, pijacama, sokacima, dućanima, nevješto, rukom ispisano na komadu hartije – DOMAĆE!

Sve je kod nas domaće, od pameti do džemova. Domaća je rakija, čvarci, sokovi, kiseli kupus, med, jabuke, mlijeko, sir, kajmak, puter, slatko, aronija, ajvar, čajevi i sve do jaja. Ne znam da li ima išta više od hrane i pića da ne nosi prefiks domaće. Ne bi me čudilo da neko neupućen stavi i na neku obojenu brlju kartončić – domaći viski ili domaća votka na neobojenu rakiju.

Tako sve domaće postade na višoj cijeni i potražnji, ali samo kad je hrana u pitanje. Sve drugo domaće se ne cijeni. Npr: italijanske cipele su nešto, “deluxe” se smatra njemačka tehnika i lijekovi, američke farmerice i garderoba, francuski parfemi, švajcarski slatkiši, češki kristal, poljski ćilibar, kineski porculan, belgijska čokolada, holandska platna za slikanje, švedski namještaj i norveški radijatori.

Što se tiče ljudskih resursa, tu postoji evidentna podjela. Domaći muškarci, kad malo sazriju i steknu određena iskustva, vole domaće cure jer su shvatili da se neće od strankinja “’ljeba najesti“ kao kod svoje kuće. Možete li zamisliti Švabicu sa oklagijom kako razvija pitu? Domaće cure i žene na pomen stranac šire zjenice i vide horizont svojih snova. Daleko, što dalje od svoje kuće i baruta koji još miriše, da odmagli i zauvijek pobjegne. Stranac u noći je misaona imenica i bez Masima Savića.

Odmah se podrazumjeva da je potencijalni “ino đuvegija” kulturniji, pažljiviji, uredniji, mirišljaviji, u vili nekoj na obali po mogućnosti i posjeduje bazen kao kulise za ispijanje koktela. Možda će doći vrijeme kad će na ljudima u našem okruženju visiti pločice oko vrata kao registarske tablice na kojima će jasno biti napisano – domaći ili stranac. Može biti strani limar, poštar, šta god, ali ako se dogodi ambasador Nikaragve, to će tek biti dramaturgija, jer Nušića će biti dok je svijeta i vijeka.